Trideset godina nakon rata koji je u krvi udavio jedinstvenu istorijsku priliku kakva je bila SFRJ, gotovo istovjetne emanacije glavnog uzroka propasti, plemenskog nacionalizma, vidljive su u medijskom pregledu svadonevnog širenja mržnje i paranoje.
Tako je sasvim normalno, na primjer, da Miloševićev glasnogovornik danas opet govori o pucanju iz kubura za svesrpsku stvar, namećući plemensko jedinstvo kroz prijetnju, što nas vraća na pitanje – kako je moguće da nacionalistička matrica tako žilavo preživljava svakojake društvene tranzicije.
U cilju razumijevanja balkanskih tribalnih nacionalizama, a posebno velikosrpskog koji je organski skopčan sa svojom pseudoreligijskom komponentnom, izdvojili smo nekoliko teza Hane Arent, iz knjige Izvori Totalitarizma.
Iako se Hana Arent bavi nastankom pangermanskih i panslovenskih meganarativa, korijenom nacizma i kolektivnim psihozama koje su dovele do Holokausta, besprekorna preciznost ove knjige itekako je primjenjiva na balkanske devijacije, kojih se autorka dotiče tek uzgredno.
I
Politički govoreći, plemenski nacionalizam uvijek tvrdi da je njegov narod okružen “svijetom neprijatelja”, da je on “jedan protiv svih”, da postoji suštinska razlika između tog naroda i svih drugih. On zahtijeva od svog naroda da bude jedinstven, individualan, neuporediv sa svim drugima i teoretski poriče samu mogućnost jedinstvenog čovječanstva davno prije nego što je ta mogućnost iskorišćena za razaranje čovjekove humanosti.
II
Tribalizam… polazi od nepostojećih pseudomističnih elemenata, koje kani da potpuno realizuje u budućnosti. To se može brzo shvatiti po užasnoj aroganciji sadržanoj u njegovoj usredsređenosti na samoga sebe, koja se usuđuje da mjeri narod, njegovu sadašnjost i prošlost, mjerilom uzvišenih unutarnjih kvaliteta, a da obavezno zanemaruje njegovu konkretnu egzistenciju, tradiciju, institucije i kulturu.
III
Nacionalizam je, zatim, postao dragocjeni lijepak koji spaja centralizovanu državu i atomizovano društvo, i on se zapravo pokazao kao jedina uspješna, živa veza između pojedinaca i nacionalne države.
IV
Nacionalizam je uvijek čuvao tu početnu prisnu lojalnost vlasti i nikada nije sasvim izgubio funkciju očuvanja dragocjene ravnoteže između nacije i države s jedne strane i grđana jednog atomizovanog društva s druge. Pošto je država, čak i u svom izopačenom obliku, ostala pravna institucija, i nacionalizam je bio kontrolisan putem nekog zakona, a budući da je iznikao iz identifikacije državljana sa teritorijom, bio je sputan jasnim granicama.
V
Sasvim drugačija je bila prva nacionalna reakcija naroda kod kojih se nacionalnost još nije razvila iz neartikulisane etničke svijesti, čiji jezici još nisu prerasli stupanj dijalekta kroz koji su svi evropski jezici prošli prije nego što su bili prilagođeni književnim svrhama, čije seljačke klase još nisu bile prekinule duboke korijene sa zemljom i nisu bile na granici emancipacije – naroda kod kojih se, sljedstveno tome, nacionalni kvalitet pokazao kao mnogo prenosivija, privatna stvar, ugrađena u samu njihovu ličnost, nego kao pitanje javne brige i civilizacije.
Ako su željeli da se uklope u nacionalni ponos zapadnih nacija, nisu imali zemlju, nisu imali državu, nikakva istorijska dostignuća kojima bi se ponosili, već su samo mogli da ukažu na sebe, a to je značilo, u najboljem slučaju, na svoj jezik – kao da je jezik sam po sebi već dostignuće – a u najgorem slučaju na svoju slovensku ili germansku ili bog zna kakvu dušu.
VI
U vijeku koji je naivno prihvatio da su svi narodi zapravo nacije, teško da je išta drugo ostalo ugnjetenim narodima Austro-Ugarske, carske Rusije ili balkanskih zemalja, gdje nije bilo nikakvih uslova za realizaciju zapadnog nacionalnog trojstva narod-teritorija-država, narodima čije su se granice vijekovima stalno mijenjale, a stanovništvo bilo više ili manje u stanju neprestane migracije.
VII
Plemenski nacionalizam izrastao je iz te sfere neukorijenjenosti… Neukorijenjenost je bila istinski izvor te “proširene plemenske svijesti”. Što je zapravo značilo da pripadnici tih naroda nemaju konačni dom, već se osjećaju odomaćeni gdje god pripadnici njihovog “plemena” slučajno žive.
Nasuprot prekomorskom imperijalizmu, koji se zadovoljavao relativnom nadmoćnošću, nacionalnom misijom, ili bremenom bijelog čovjeka, pan-pokreti su započeli sa apsolutnom tvrdnjom o izabranosti. Nacionalizam je često opisivan kao emocionalni surogat za religiju, ali je tek tribalizam pan-pokreta ponudio novu teoriju religije i novi koncept svetosti.
VIII
Pan-pokreti su propovijedali božansko porijeklo sopstvenog naroda u poređenju sa jevrejsko-hrišćanskom vjerom u božansko porijeklo čovjeka. Prema njima je čovjek, neizbježno pripadajući nekom narodu, primio svoje božansko porijeklo samo indirektno, kroz pripadnost narodu. Pojedinac, tako, ima božansku vrijednost samo dok pripada narodu koji je izabran da bude božanskog porijekla. On gubi pravo na to čim odluči da mijenja nacionalnost: on i tada raskida sve veze po kojima je bio od prirode obdaren božanskim porijeklom i pada, takoreći, u metafizičko beskućništvo.
IX
Politička prednost ovog koncepta bila je dvostruka. On je od nacionalnosti činio stalni kvalitet koji istorija više nije mogla da dotakne, bez obzira na to šta se događa datom narodu – emigracija, pokoravanje, raseljavanje. Još neposredniji uticaj, međutim, imalo je to što su u apsolutnoj suprotnosti sa božanskim porijeklom sopstvenog naroda i svih drugih nebožanskih naroda nestajale sve razlike između pojedinačnih pripadnika naroda, bilo društvene bilo ekonomske, bilo psihološke. Božansko porijeklo je pretvorilo narod u uniformnu “izabranu” masu arogantnih robota.
X
Tribalizam i rasizam su veoma realistični, iako veoma destruktivni putevi da se izbjegne nezgodan položaj zajedničke odgovornosti.
Prevod: S. Stojanović/A. Bajazetov Vučen