Kad se u decembru 2024. na zgarištu kuće Balijagića u Banjem Selu kod Bijelog Polja vještak elektro struke isprsio i rekao da je uzrok požara kratak spoj, Crna Gora je ušla u krug vračanja. Magijsko servisiranje velike traume koja je ostala nakon dvostrukog ubistva Alije Balijagića moglo je da počne.
Kao što je kuća masovnog ubice Vuka Borilovića planula na ljeto 2023. godine i dom Balijagića je gorio do zore. Plemenski običaji su namireni a drevno spaljivanje zarad pročišćenja, koje su ljudi praktikovali još u kasnom neolitu, zgodno je objašnjeno elektrikom.
Sve do Srednjeg vijeka spaljivale su se kuće zločinaca, a običaj se zadržao i kasnije, tamo gdje nema vjere u kaznu od države. Kletva i plamen na taj način postaju mjesto okupljanja kolektivne mašte koja može odahnuti tek onda kad se stvar razriješi vatrom. Olakštanje traje kratko, naročito tamo gdje dobace srpski tabloidi, pa nad spaljenim domom Borilovića anonimni sagovornik Kurira zapita je li spaljivanje uvod u krvnu osvetu.
Sujevjerje i vradžbine su sastojak od kojeg se tribalne zajednice hrane. Nije to crnogorski ni balkanski specifikum, i takozvana napredna društva daju sebi oduška, kao kad je demolirana kuća serijskog ubice Džefrija Damera. Nekad je strah toliko jak da se čak i u tzv. naprednim zajednicama probudi duh plemenske odmazde, sa kojim Crna Gora vjekovima živi.
Nakon tragedija na Cetinju lansiraju se priče o prokletom gradu, otvaraju se širom treća oka kako bi se obujmila suština zločina. Kad se nađemo u vradžbinama, na korak smo od epske fantastike. A kad smo u epskoj fantastici na korak smo od balkanske politike. Od vradžbine do politike mnogo je manje prostora nego što mislimo, a vatra je stari signal nacionalne budnosti.
Nisu se mrtvi ni sahranili, iza ugla je izašlo nacionalno i vjersko ruglo kao navodni motiv masakra. Ono što je uradio Vučić usred potrage za Balijagićem kad je povezao njegov zločin sa sa pokoljima davnih vremena, danas čine svi koji svjesno ili nesvjesno nacionalno politizuju masakr.
Bez milosti prema žrtvama IN4S-ov anonimni operativac mudruje ispod naslova - Masovna ubistva u Crnoj Gori: Nacionalna netrpeljivost kao pokretač nasilnih tragedija? Uz članak ide video izjava supruge ubijenog prije dvije i po godine. Mnogo su zabrinuti iz IN4S-a pa kažu da “masovna ubistva u malim sredinama, posebno kada su motivisana nacionalnom netrpeljivošću, predstavljaju ozbiljnu prijetnju društvenoj stabilnosti”. Jednako su bili zabrinuti kad su javljali da u Crnoj Gori počinje građanski rat, i da paravojska iz Ukrajine stiže da brani vlast Mila Đukanovića.
Sa druge strane pisac Milorad Popović ubicu sa Cetinja profiliše kao fanatika SPC, uz veliku ogradu da nacionalno i vjersko nisu motiv zločina, nego pisac sve to iznosi da ilustruje bijednu poziciju suprotne strane koja zločin koristi za propagandu. Popović svoj nalaz o ubici daje en passant, kao da ne zna da će od cijelog intervjua za Slobodnu Bosnu zakonima medijske aritmetike ostati samo to od čega se ograđuje.
Nisu ubice bile u mentalnoj krizi, dakle, ne postoji socijalni kontekst, nisu imali zdravstveni karton, nisu imali privatne okidače, psihološke predispozicije, nego su prosto ubili djecu, žene i prijatelje jer su bili politički ostrašćeni. To nam kaže IN4S. A Popović naravno to ne misli, ali mora da naglasi kako je ubica bio “bezmalo fanatični vjernik SPC”, koju uzgred direktno krivi za ambijent koji je doveo do ubistva.
Sve to mora da se saopšti trećeg dana žalosti, u trenucima kolektivnog straha. Zajednica koja još spaljuje kuće ubica sujevjerno traži zaštitu viših sila. IN4s je tu da je zaštiti, a Popović da objasni. Vještaci društvenog miljea zakleti na istinu, taman kao oni iz Bijelog Polja što su u kući Alije Balijagića pronašli kratki spoj.