Misao na webu
CRNA GORA,
veliko ubrzanje kapitala

Da li biste više voljeli da ste sigurni ili slobodni?

.
Kompeticija je pročistila ljudske kontakte, školska norma je nametnula novi oblik socijalnog drila. Pandemija je dovršila finu ruku. I ono malo nepokornih je konačno sjelo za konzolu. Trka odavno ne zavisi od čovjeka, tehnologija upravlja procesom

Ako neoliberalni kapitalizam počiva na nejednakim šansama tj. povlaštenim polaznim pozicijama, koje rijetko imaju veze sa sposobnostima, već jedino sa sticajem okolnosti i naslijeđenim privilegijama, ako se u tom sistemu kompeticija uspostavlja kao conditio sine qua non, a znamo da humanizam ne može počivati na takmičenju, nego na dijeljenju i solidarnosti, onda jedina šansa za humanizam jeste istupanje iz kapitalističkog sistema ili makar nepristajanje da se bude podupirač njegove antihumane filozofije. To znači da je antikapitalizam jedini način da se ostane čovjek.

O(p)stati čovjekom u savremenom svijetu znači zadržati sposobnost empatije, brige i ljubavi za drugog, uzdignuti odnos prema drugima, dakle emociju kao mjeru ispunjenosti sopstvenog života.

U uslovima neoliberalnog kapitalizma takmičenje, prevlast nad drugima, nadmoć i dobit jesu glavni pokretač djelovanja i mjera čovjekovog uspjeha. Danonoćna usredsređenost na dobit se transponuje u profit, ovaj postaje osnov za gomilanje novog profita, a onda se gomilanje ekonomski regeneriše kroz novu kompeticiju. Ovaj uznemirujući krug u sopstvenoj logici neprekidnog toka ne poznaje stajanje, jer se svako usporavanje u trci ka dobiti u stvari percipira kao prilika da te neko tržišno prevesla, odnosno da neko jači i uporniji zauzme tvoje mjesto. Stoga se produktivnost ne definiše kroz unutrašnji osjećaj (koji treba zanemariti, pošto nas na putu ka maksimizaciji rada/profita može skrenuti sa puta uspjeha i dekoncentrisati) nego kroz tržišnu interpretaciju osjećaja pospoljene nadmoći, jer se u savremenom kapitalizmu samopouzdanje kao unutrašnja kategorija gubi ako nije na tržištu.

Stoga ne čudi opsjednutost radom, agendizacija vremena i samopotvrda kroz eksternu disciplinu, što čini da se ni slobodno vrijeme ne može uživati ako nije unaprijed definisano, ili tržišno preporučeno. Niti jedna sfera života nije pošteđena takmičarskog elementa koji gotovo sasvim određuje radnog čovjeka, ali i onog neradnog drži na uzdi, jer se i njegov nerad ideološki određuje i kontektualizuje, a na taj način smješta u svenagrizajuću tečnost potrošačke baruštine.

Sve manje autonoman i sve više određen spolja, čovjek učestvuje u obmani čija je sam žrtva, a na pitanje postoji li rješenje sa ljudskim likom više nema jednoznačnog odgovora. I nema tog filozofa i naučnika koji može dati više od pesimistične analize, nema te naučne utjehe ili najave konačnog kraja. Ovo jeste kraj koji traje.

Mnoge profesije i uzvišena zanimanja skoro da u potpunosti gube značaj ako se definišu kroz konzumerističku i kompeticijsku nužnost. Primjera radi, profesor na fakultetu, jednako je pogođen neoliberalnom trkom kao i proizvođač zabave, jer mora pratiti trendove, konferencije, takmičiti se u štrikiranju lista prisutnosti na često beznačajnim naučnim skupovima, koji su uslov izbora u zvanje, odnosno sigurnog radnog mjesta. Eros nauke i istraživanja se gubi; slobodno vrijeme za razmišljanje i pisanje koje nije utilitarno skoro da ne postoji, a u toj kotizacijskoj trci za još jednim retkom u CV-u odnosi sa ljudima se funkcionalizuju. Na kraju, porodične, socijalne, društvene veze dobijaju gorak ukus biografskog viška i uzgredne psihološke navike iz davno prohujalih vremena.

Beeple, Human one

Ako ste buntovnik bez katedre, pa pišete za neki portal iz udbonosti kuće koja se pretvara u kancelariju i ukida vam stvaralačku dokolicu – i tu vas čeka diktatura klika koja melje pluralizam obećan u pionirskim danima weba, kad se mislilo da će mreža donijeti demokratiju i dati glas baš vama. To se naravno nije desilo, pravila prenosa i tehnološke predaje ostala su u rukama prebogate manjine. Pojedinca sljeduje tek dašak slobode koju ubija kompeticija, briga o reach-u, tajmingu, čitanosti i sljedećem članku koji ne prati unutrašnji tempo, nego određuje nevidljiva ruka tržišta.

A onda nazad u stroj, u borbu, u rov, da bi se ostvarila nova pobjeda, osvojila nova kota u strateškoj igri koju prosječan čovjek može gurati nekoliko decenija. Potom njegova biologija proglasi kraj utakmice, sa ukusom poraza koji je poslovičan. Sa djecom koja su sve to vrijeme gledala roditelje u borbi za bolji CV, neuspjelo isplanirane vikende (jer su bili previše isplanirani da bi uspjeli), njihovu zauzetost da ostanu tržišno konkurenti, njihovu nesposobnost da na sopstvenom primjeru pokažu da je važno vrijeme, empatija, razgovor, primjer zajedništva koji nije onaj pred ekranom i grafikonima prodaje.

Pitanje koje kandiduje filozof Lino Veljak da li bi ste više voljeli da se sigurni ili slobodni, kao da više niko ne žali da postavi. Kompeticija je pročistila ljudske kontakte, školska norma je nametnula novi oblik socijalnog drila. Gomilanje obaveza izvan nastave dodatno je urušilo sposobnost da se bude usmjeren na emocije, na drugog. Pandemija je dovršila finu ruku. I ono malo nepokornih je konačno sjelo za konzolu. Trka odavno ne zavisi od čovjeka, tehnologija upravlja procesom koji završava sabiranjem, a konačni zbir je nepoznata. Korporacije koje kontrolišu tehnologiju više i ne broje.

Na običnom je čovjeku da podvuče crtu i preračuna gubitke, jednom kad zastane i ne prepozna drugog čovjeka, makar to bilo vlastito dijete. Za mnoge je trenutak spoznaje nešto što se događa kasno, nepovratno kasno.