Prošli parlamentarni izbori u Crnoj Gori predstavljali su prekretnicu u njenom političkom razvoju. Naime, mnogi analitičari su primijetili da su to bili prvi izbori u kojima identitetske teme nijesu bile dominantne. Glavni fokus izbora, pored instruisanih skandala, je bio na ekonomskim programima partija. Popularnost Pokreta Evropa sad je izgleda inspirisala ostatak političke scene da se više posvete ekonomskim temama, dok je Spajić privukao najviše pažnje predstavljanjem svog novog programa. Na prvi pogled ovakva promjena politike djeluje kao zdrava pojava. Konačno smo uspjeli da prevaziđemo tričave identitetske teme i posvetimo se “realnim” problemima koji mogu dovesti do poboljšanja materijalnog položaja stanovnika Crne Gore.
Međutim, takva promjena nije insipirisala crnogorske glasače, zadnji izbori obilježeni su najmanjom izlaznošću od 1990. godine. U periodu poslije izbora niko ni ne pominje ekonomske programe. Glavna sporenja između partija tiču se podjele plijena u budućoj vladi, nema nikakvih sporenja oko ekonomskih programa, a javnosti i političarima postaje jasno da je diskusija koja se tiče ekonomije drugograzredna. Predizborna posvećenost ekonomskim temama nije uzdigla politiku u Crnoj Gori, naprotiv ona je samo degradirala. Etnopolitika je zamijenjena prizemnim spletkarenjem lokalnih političara, što je odlika sistema u kojem je politika lišena svake supstance.
Za Karla Šmita, njemačkog pravnog teoretičara, politika predstavlja jedinstveno polje djelovanja koje se može svesti na razlikovanje između neprijatelja i prijatelja. Šmit tako kaže: „Uzmimo da su na području moralnoga krajnja razlikovanja dobro i zlo; u estetskome lepo i ružno; u ekonomskome korisno i štetno ili, primerice, rentabilno i nerentabilno. Specifično političko razlikovanje na koje se mogu svesti političke radnje i motivi jeste razlikovanje na prijatelja i neprijatelja“. Šmit ukazuje da postoje različite vjerske, nacionalne ili ekonomske razlike, ali tek kad su te suprotstavljenosti reformulisane u smislu podjele na prijatelje i neprijatelje, one tek tada dobijaju na političkom značaju.
Šmitova koncepcija politike je isuviše gruba i brutalna, ali ukazuje na na činjenicu da je politika zasebno polje koje iziskuje posebnu artikulaciju. Politika se ne može samo sastojati od anemičnih ekonomskih inicijativa, čiji detalji nijesu pristupačni i jasni široj javnosti. Politička vizija postavlja jasne ciljeve za sve ekonomske planove, dajući im vitalnost, dok ti planovi postaju privlačni i jasni glasačima.
Nemogućnost reartikulacije ekonomije u šmitovskim terminima nije samo kratkoročni problem koji je vezan za ovaj izborni ciklus, već je to razlog zašto autentična ljevičarska partija ne postoji u Crnoj Gori zadnjih trideset godina. Na prvi pogled ekonomsko stanje u Crnoj Gori djeluje kao da je plodno za razvoj šmitovske politike, Crna Gora ima najveći rast u nejednakosti od svih bivših jugoslovenskih država, dok GINI indeks pokazuje da je među zemljama s najizraženijom materijalnom nejednakošću u Evropi. Djeluje kao da postoje savršeni uslovi za opciju koja bi govorila o sukobu između bogatih i siromašnih, između radničke klase i buržoazije. Kako onda objasniti neuspjeh uspostavljanja prave ljevičarske opcije u Crnoj Gori ?
Osnovni uzrok je nestanak radničke klase kao koherentnog političkog pojma. U Crnoj Gori, radnička klasa se tretira s ravnodušnošću. U političkom diskursu ona se ne doživljava kao prijetnja ili kao neprijatelj, ali takođe ne dobija tretman potencijalnog partnera. Jednostavno pojam radnička klasa je prestao da bude politički bitan. Ova marginalizacija nije samo posljedica nedostatka političke inicijative ili ograničene vizije političkih lidera, već je odraz stvarnih ekonomskih promjena, pogotovo tranzicije iz industrijsko-manufakturne ekonomije prema ekonomiji usluga.
Kao što sociolozi Fabrizio Bernardi i Luis Garrido ističu, ova tranzicija je dovela do promjene identiteta radničke klase i onemogućila je formiranje svijesti o postojanju takve klase. Radnička klasa tokom perioda industrijsko-manufakturne ekonomije je bila demografski homogena grupa, radnici su se sastojali od domaćeg stanovništva dok su poslovi bili polno segregirani. Istovremno ovi poslovi su bili stabilni i trajni, ljudi nijesu često mijenjali svoja zanimanja niti lokaciju svog posla.
Ti isti uslovi više ne važe u ekonomiji usluga, radna snaga daleko od toga da je homogena. Čak i u Crnoj Gori, koja nije atraktivna imigrantima, ogroman dio radne snage u turizmu čine strani radnici, dok je polna segregacija postala stvar prošlosti. Istovremeno, kod nekvalifikovane radne snage u uslužnom sektoru izražena je mobilnost između raznih poslova. Ljudi se rijetko dugotrajno vežu za svoje poslove, lako je oscilirati između posla recimo taksiste ili Glovo dostavljača. Ovakvi poslove se često vide kao privremeno rješenje dok se ne ukaže neka bolja prilika. Sve ove razlike onemogučavaju formiranje identiteta i svijesti ove radničke klase. Za razliku od stare industrijske radne snage koja se kolektivno borila za svoja prava, ova nova radička klasa je atomizovana i raščlanjena, njen fokus je na indivudualnoj borbi za opstanak.
Istovremeno, podjela na obrazovanu/kvalifikovanu i neobrazovanu/nekvalifikovanu radnu snagu je dodatno pomutila i umanjila značaj pojam radničke klase. Iako bi po načinu porizvodnje programeri spali u radničku klasu, njihova primanja ih toliko razlikuju od nekvalifikovane radne snage da je teško zamisliti da imaju iste interese.
Sve ovo upućuje na sljedeće, kako bismo prevazišli etnopolitiku moramo naći novi osnov političkog grupisanja i djelovanja. Samo bavljenje ekonomijom i predstavljanje inicijativa nije produktivno niti poželjno, ove ideje moraju biti predstavljene u okviru adekvatnih političkih okvira. Politika je na kraju krajeva okarakterisana sukobima, moramo imati jasnu sliku o tome interese koje grupacije predstavljamo i koje grupacije opstruiraju te interese. Stara distinkcija na radničku klasu i buržoaziju je bila politički funkcionalna, ali je teško reći isto u novom periodu pred nama.
Trenutno najveći izazov crnogorske političke scene jeste u lociranju novog smisla politike koji prevazilazi prethodne kategorije. Nesposobnost pronalaženja nove politike samo znači da će se period etničkih i nacionalnih podjela vratiti, i da se vjerovatno nikad neće izbjeći.