Saopštenje SPC povodom Nacrta zakona koji mladima nudi pravo na rodno opredjeljenje govori više stvari, ali prvo što zapada za oko je strast. Crkva se strasno bavi rodnim opredjeljenjem:
“I ne samo da ne razumijemo i da ovim putem protestujemo, nego ćemo kao ozbiljna institucija, preduzeti sve zakonom propisane radnje da ovu sramotu i bruku udaljimo iz zone ozbiljnog ljudskog razgovora i odlučivanja. “
Sramota i bruka. Ozbiljna institucija. Ozbiljan ljudski razgovor. Ne samo da je božja riječ sišla na zemlju, izgleda da je i đavo odnio šalu. Kako drugačije objasniti ovaj starozavjetni ton?
Zakone u demokratiji valja usvajati, mijenjati i ukidati, nisu to sveti kanoni, ni pitanja tomosa, već stalne analize mogućih prava koja se tiču žive čeljadi. Nije Crkva nego je država pozvana da pretvori mišljenje o transrodnim pravima, ali Crkva očigledno misli drugačije, pa u pomoć zove „sve one ministre i poslanike u parlamentu koji su pravoslavni hrišćani“.
Koga briga za vladu građana, bolje se uzdajmo u sekciju krštenih ministara. Stranačke podjele na stranu, kvorum neka bude pravoslavan, pa ako to nije dovoljno, SPC se računa da će priskočiti „vjernici drugih monoteističkih vjera“. O politeistima se u ljutom saopštenju nisu izjasnili, što valjda znači da na njih ne računaju, makar ne po ovom pitanju.
Recimo konačno i šta to lokaloj srpskoj crkvi smeta. Nacrt zakona u članu 6 kaže da osoba od 15 godina može uz suglasnost roditelja promijeniti svoju rodnu oznaku i matični broj. Saglasnost roditelja za Crkvu je nedovolja. Javni moral je na koljenima, tvrde, a ugrožen je i duh nečega što zovu „tradicionalna i u boga vjerujuća Crna Gora“. To pravno-političko ništa na koje se pozivaju jednako je ništa kao i „javni moral“ o kome maštaju, a ništavno je i pozivanje na Isusa Hrista koji ni na jednom papiru nema ulogu u donošenju zakona. Može vladati vasionom, dopušteno je, ali ruke su mu začudo vezane u parlamentarnoj demokratiji, makar bila raspala poput ove naše.
Ipak, siđimo sa oblaka, nije crnogorska vlada zalud sklopljena u manastiru prije samo tri ljeta. Crkva zna kad treba da pokaže snagu. S ponosom ističu da na litijama nisu branili samo imovinu „nego i naše pravo da u svakom trenutku možemo javno da kažemo šta je po viđenju Crkve dobro, a šta loše za javni moral i napredak društva“.
I rekli su to crkveni oci, u nepotpisanom saopštenju, dakle, vjerskom pamfletu bez pravne pouke. Pošteno je reći da se taj komad hartije razlikuje od starih anatema i prokazivanja, ima tu čiste pameti koja se poziva na pozitivno pravo, ali zalud sve kad kod dugih brada tako lako prevagne mesijanska deluzija. SPC ima pravo na svoje mišljenje, ali odbijanje razgovora i ponižavanje tuđeg stava, govori da se prema tijelu, rodu, seksu i drugim postulatima ljudskog identiteta ova vjerska grupa opet stavlja kao monopolista.
Nisam načisto šta raditi sa predloženim Nacrtom, ne poznajem dobro prirodu problema i pravni okvir, pa tražim javnu debatu civila koja bi mi pomogla da se odredim. Ako se i ne odredim, neka to urade pametniji od mene. Svakako ne bih da prenaglim na osnovu punog stomaka ili neke dignute obrve, ne želim da postupam ostrašćeno nego bih se sasvim bestrasno prepustio dijalogu.
Tako činim i kad mi desetogodišnja ćerka dođe sa pitanjem koje su moje zamjenice, ne dižem paniku nego razgovaram, sumnjam i zapitkujem, zato što i dijete zna da se stvari mijenjaju, razlažu i uče, a zabune i sporovi rješavaju hladne glave. Tužno je da crkveni glavari to ne znaju i nisu u stanju da ponude jedan mirnodopski diskurs u kome se može slobodno misliti. Jok, lokalna pravoslavna crkva opet se nameće kao duhovni pandur, koristi priliku da ovlada pustinjom javnog prostora u kojem njene ucjene i prijetnje djeluju kao bogom dane.
A kad smo već kod boga, ako je svekolik i cjelostan kakvim ga predstavljaju, to znači da ne može imati roda. Zato nije red u njegovo ime grajati na ovu temu.