Fotografija je poznata: Vili Brant, njemački kancelar, 1970. godine kleči ispred spomenika žrtvama stradalim u ustanku u Varšavskom getu, tokom nacističke okupacije Poljske.
Vili Brant je pred spomenikom u Varšavi klečao kao čovjek, kao političar, državnik, i kao Njemac. Iako „čiste“ ratne biografije borca protiv nacizma u Njemačkoj, Brantu je bilo jasno da pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta može samo klečati, da nema drugog načina da se prihvati krivica i izrazi žaljenje, osim tijelom, simboličnom pozom i realnim bolom koji je Brant morao osjetiti u koljenima, klečeći na golom betonu. Jer malo fizičkog bola može se izdržati, da se podsjetimo na sopstvenu slabost, na krhkost tijela koje će nestati, kao što su tolika nestala prije nas.
Kao što su mnoga nestala u dimnjacima koncentracionih logora, dok je majstor smrti bio Brantov zemljak, Njemac, jer der Tod ist ein Meister aus Deutschland, tako pjeva njemački pjesnik Paul Celan, samoubica iz Sene i preživjeli iz Holokausta.
CRNOGORSKI OTPADNICI
Klečati nije lako, a još teže je sastaviti jednostavnu, iskrenu rečenicu kojom se priznaje politička i ratna krivica. Crnogorska istorija i mit puni su priča o odbrambenim ratovima u kojima su Crnogorci vazda bili spremni poginuti za slobodu.
A onda su došle devedesete i Crnogorci su, iako se na njihovoj teritoriji nije ratovalo, uspjeli da osramote tu istoriju i mit i sa tadašnjom, Miloševićevom JNA i njenim dobrovoljačkim, velikosrspkim družinama krenu na Dubrovnik, granatiraju ga, pale kuće, pljačkaju, i usput zarobe više od stotinu civila i vojnika koje su potom doveli u logor Morinj, u malo crnogorsko mjesto nedaleko od granice sa Hrvatskom.
Crnogorci su, takođe sa Miloševićevim vojnicima i paravojnicima, ratovali u Bosni. Crnogorci su iz Crne Gore deportovali Bošnjake u Republiku Srpsku. Crnogorcima se pred nosom dogodilo kidnapovanje u Štrpcima.
I ne postoji taj pisac koji će sklepati rečenicu na spomen-ploči i učiniti da ti ljudi koji su ratovali u Bosni i Hrvatskoj, koji su granatirali Dubrovnik, isporučili Bošnjake Karadžiću, dozvolili Štrpca i logor Morinj, ne budu Crnogorci, nego tamo neki otpadnici i „velikosrpski agresori“. Ne, bili su Crnogorci, kao što su Crnogorci bili i ljudi koji su tih godina vodili crnogorsku politiku u propast, a crnogorske državljane u ratove.
NAJSKUPLJA CRNOGORSKA RIJEČ
Ovih dana na jedno od mjesta crnogorske ratne sramote okačen je pokušaj odavanja počasti, lažan jednako koliko i bezobrazan (iako je „obraz“ najskuplja crnogorska riječ), ispisan na ploči koja se, konačno, našla na logoru Morinj i koju su postavili ministri Raško Konjević i Ranko Krivokapić.
Iako su bile potrebne tačno tri decenije da bi se konačno označio prostor u kojem su mučeni hrvatski zarobljenici, iako se kroz Morinj godinama prolazilo pokušavajući pogledom da se nađe „zgrada“, ili nekakav znak koji će voditi do nje, kad se konačno neko sjetio da postavi spomen-ploču, na toj ploči odjednom su se našli svi znaci naše nacionalne gluposti.
SITNA I KRUPNA SLOVA
Na ovoj spomen-ploči počinjeno je nekoliko zločina nad smislom, jezikom, ali i nad uspomenama žrtava. Ali, da krenemo redom.
U gornjem dijelu ploče, sitnijim slovima piše: „Tokom velikosrpske agresije na Hrvatsku ovdje je bio logor, takozvani Centar Morinj (3.10.1991 – 18.8.1992) za zatočene hrvatske civile i branioce“.
Hrvatska ratna istoriografija jasno ističe ulogu Crne Gore, kad se bavi agresijom na Dubrovnik. Na Dubrovnik su, dakle, išli i Crnogorci. To što su crnogorski vojnici, divljaci, zločinci, ali i oni koji su bili primorani da se odazovu mobilizaciji ratovali u ime velikosrpske ideje, ne mijenja činjenicu da su bili državljani Crne Gore i sa njene teritorije krenuli preko granice.
To znači da je već prva rečenica na spomen-ploči lažna i tu laž neće sakriti sitnija slova, jer su zarobljenici u logor Morinj stigli kao žrtve i crnogorske agresije na Dubrovnik, a pokušaj da se riječ „crnogorska“ sakrije iza riječi „velikosrpska“, kao i da se logor Morinj predstavi kao enklava velikosrpskog agresora na teritoriji Crne Gore, uvredljiv je i sramotan.
IME I DUH IZ ZASTAVE
Srednji dio ploče, ispisan najkrupnijim slovima, posebna je uvreda za žrtve mučene u logoru Morinj. Prva rečenica srednjeg dijela ploče glasi: „Sjećajmo se zločina počinjenih da se osramoti ime i duh Crne Gore“. Tek onda slijedi: „Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!“.
Na nivou znakova, to znači da su prva rečenica, najkrupnija slova i centralno mjesto na ploči rezervisani ne za realne, ljudske žrtve, nego za metaforičku žrtvu agresora, za „ime i duh Crne Gore“ koji je u tom logoru, navodno, stradao jednako koliko i mučeni Hrvati. E pa, dragi moji pjesnici iz dva ministarstva, u realnom, opipljivom svijetu ne postoji nešto što se zove „ime i duh Crne Gore“.
„Ime i duh Crne Gore“ možda se otjelotvore tu i tamo dok cmačete i slinite po svili crnogorske zastave, ali tom se „imenu i duhu“ ne mogu slomiti kosti. S druge strane, u stvarnom svijetu, pogotovo na onom parčetu tog svijeta koje se zvalo logor Morinj, kosti su se lomile stvarnim žrtvama, Hrvatima.
A ti ljudi u Morinju nisu bili samo žrtve „velikosrpske agresije“, kako vi pišete na vašoj ploči, jer „velikosrpska agresija“ nema ruke, noge, kundake i kutlaču da njome tuče izgladnjele zatvorenike, nego su bili žrtve pijanih psihopata, sadista i bolesnika, redom crnogorskih državljana, što civila, što rezervista tadašnje JNA.
Zato ostavite jadne metafore, „ime i duh Crne Gore“ za vaše male, spritističke seanse sa zastavom, a pred žrtvama probajte da osjetite saosjećanje i stid, ako je to moguće dok se istovremeno pokušava odati počast i odraditi politička kampanja.
NACIONALNA PATETIKA
Kad se na uvredljivi tekst iz srednjeg pasusa spomen-ploče doda izjava ministra Krivokapića koji kaže: ”Zatvarajući vas u ovaj logor, ona je (Crna Gora, prim. aut.) zatvarala sebe. Šireći tu ideologiju ona je pucala u sebe i zbog toga ne manja žrtva od vas u ovom logoru je bila i Crna Gora, gdje su ubijeni njen duh i njeno ime“, sramota postaje još veća. Ponavljanjem metafore „duh i ime Crne Gore“ u svom kalamburu od rečenice u kojoj je Crna Gora lirsko-epska „Ona“, ministar Krivokapić valjda potvrđuje da je on autor i teksta sa ploče. To i ne čudi, jer upravo je on tvorac žanra u kojem se povišenim tonom, sa uzbuđenjem u glasu gusla o crnogorskoj vječnosti, njenoj slavi, duhu i imenu koje vječito pokušava da ukalja neko spolja.
Iako mi se njegova nacionalna patetika gadi, očekivao sam da skupštinski orator Krivokapićevog formata ipak zna da se realna i metaforička žrtva ne mogu izjednačavati, kao i da se pred ratnim žrtvama ne smije brstiti politika, jer je to neukusno, uvredljivo i jadno.
Tog dana u Morinju pozicija sa koje su govorili ministri Konjević i Krivokapić odavala je prije svega osjećaj superiornosti, a superiornost je predznak nacionalističke gluposti. Krivokapić i Konjević nisu morali klečati, ali kad su već došli u Morinj i donijeli spomen-ploču koju postavljaju njihova ministarstva, bili su obavezni reći da ih je sramota zbog svih Crnogoraca koji su učestvovali u ratnim zločinima devedesetih.
Umjesto toga, oni su, kad se njihove izjave i spomen-ploča protumače do kraja, očigledno došli da kažu kako taj zločin nisu počinili njihovi Crnogorci, nego neki drugi Crnogorci, koji su valjda tamo neki zli „velikosrbi“.
PRAVA STRANA ISTORIJE
Upravo ta pozicija, uvredljiva i superiorna kako u odnosu na zločince, tako i u odnosu na žrtve, vraća nas na bolna koljena Vilija Branta.
Jer Vili Brant je na pravoj strani istorije bio malo više nego njegove crnogorske kolege socijal-demokrate. Brant je Drugi svjetski rat proveo boreći se protiv nacista, u ilegali, što u Njemačkoj, što u Norveškoj i Švedskoj. U poslijeratnu Njemačku vratio se kao ilegalac i dogurao do kancelara, onog koji je, „ni kriv ni dužan“, klečao pred spomenikom u Varšavi.
A danas, u disfunkcionalnoj državi Crnoj Gori, naši sitni državnici, takođe socijal-demokrate kao stari Brant, osim što siluju jezik i smišljaju tupave rečenice kojima pokušavaju da operu crnogorsku prošlost, pred spomenicima žrtvama koje su mučene, ubijene, kidnapovane u Crnoj Gori ili iz nje deportovane u smrt, stoje politički samozadovljni i gordi, dok pričaju o tome kako su uvijek bili na pravoj strani istorije, dok je druge zavela i osramotila Srbija i njeni agresori.
Tako je, dragi ministri iz slobodarskog SDP-a, velikosrpski nacionalizam krvav je do lakata i pokretač je užasa ratova devedesetih. Ali od svih jugoslovenskih republika, velikosrpskom agresoru na putu u klanje uz pjesmu se pridružila samo Crna Gora.
Pa neka nam služi na čast, za vazda!