Iako je patriotski naboj navodnih branitelja Crne Gore uzvišeni zabran prepun visokoparnih emocija, moram primijetiti da se pseudoistorija i pseudokultura koja se iz Srbije plasira prema Crnoj Gori, nikad nije ozbiljno institucionalno tretirala. Takođe mora se primijetiti da je ta strategija kulturnog ugrožavanja i nacionalnog pritiska iz susjedstva postala ozbiljan problem za crnogorski kulturni identitet, kao dio šire građanske slagalice jednog funkcionalnog društva kakvom težimo.
Cijela stvar se dosad uglavnom podvodila pod izlizani izraz "velikosrpska agresija", narijetko u cilju podizanja predizborne temperature. Tako se, na primjer, Demokratska partija socijalista koristila ovim izrazom uglavnom da zastraši birače, a sama se nametne kao faktor očuvanja države. Zvanična Crna Gora, ipak, nikad nije ulazila u srž problema sa potrebom da ga demistifikuje, naročito u savremeno vrijeme kad su digitalne tehnologije omogućile lakši protok informacija, pa i jači domet propagande.
Došli smo tako do apsurda da u javnosti i na društvenim mrežama Crnu Goru, njen kulturni identitet i osobenosti predstavljaju pojedinci iz deset puta veće susjedne zemlje. To su često ljudi porijeklom iz Crne Gore, sa usađenim "novim i boljim" tradicijama i predstavama o Crnoj Gori, koja postaje političko-medijski konstrukt, da se ne lažemo, prilično na tragu agresivnih oblika politike koja zvaničnom Beogadu u skorijoj prošlosti nije bila strana.
Mnogo toga čemu svjedočimo na mrežama zvuči kao kad bi Amerikanci kao mnogoljudniji, svijetu predstavljali Engleze, tvrdeći da baš oni znaju više i bolje o engleskoj kulturi, istroriji i engleskom načinu života. Kako je do ovoga došlo?
Vrlo važnu ulogu u “zategnutosti” odnosa između Crne Gore i Srbije i dva identiteta igraju tabloidi i tabloidni mediji (Pink, Happy itd.), koji aminovani od državnih vrhova, već duže vrijeme kreiraju paralelni društveni i istorijski narativ u kome se satanizuje pojam Crnogoraca i crnogorstva.
Ovakve narative prati sprovođenje raznih vrsta sociopsiholoških pritisaka i manipulacija, u kojima se Crnogorcima stavlja na teret osjećaj krivice zato sto su - Crnogorci. Bez ikakve zaštite od strane ovdašnjih institucija, moramo dodati.
Manipulacija koja se sprovodi povodom crnogorskog kulturnog identiteta slična je i ostalim sociopsihološkim manipulacijama. (Drake J., Draughn T, Holland M. Personal interviews for “Psychcentral” 2022.) Obično sve počinje laskanjem. Hvaljenjem crnogorskog akcenta, kulturnih vrijednosti, "čojstva i junaštva". Slijedi faza kulturne izolacije, koja obično kreće sa tim: "što znaju oni u Crnoj Gori, priznali su Kosovo", “Oni nisu naša braća”, "Vi ste srpska Sparta". Nastavlja sa nipodaštavanjem i izazivanjem krivice: "Nemoj da si kao ostali Montenegrini, Milogorci".
Osoba koja se izjašnjava kao Crnogorac, najzad, biva marginalizovana i definisana "kao antisrbin" i mrzitelj, gubeći simboličko pravo na svoj identitet.
Uz podršku medijske infrastrukture omalovažavaju se i nacionalni i kulturni simboli, pa je crnogorska zastava “žuta kokoška" ,"albanska zastava", a trobojka "tradicionalna i prava". Posljednja je faza agresije i izazivanja straha koja se ustalila, pa je rezultirala i paljenjem crnogorske zastave u centru Beograda prije par godina. Na sav ovaj narativ nadovezuju se prijetnje i izlivi mržnje sa kojim se često srijećemo od tvitera, preko fejsbuka i ostalih bespuća širokog weba.
Primjeri komentara sa društvenih mreža o objavi proslave Dana nezavisnosti:
Iako slični pseudonarativi, spinovi, društveni i medijski pritisci na površinu isplivavaju uglavnom od strane desničara i nacionalista, jasno je da ne bivaju kreirani mimo znanja vrha politike zvanične Srbije. Osim izostanka reakcije srpskih institucija, brine i tolerancija ili nebriga građanski orijentisanih struktura u Srbiji, koje ili nijesu svijesne problema, ili biraju da ostanu u ulozi neutralnih posmatrača, pritisnuti brigama za koje misle da su im preče.
U samoj Srbiji, na najnovijem popisu, svega 20.000 ljudi izjasnilo se kao Crnogorci, u odnosu na 147.000 koliko ih je bilo na popisu iz 1981. godine. Paradoksalno danas je veći broj Crnogoraca u Argentini nego u Srbiji, gdje su Crnogorci stotinama godina uspijeli da sačuvaju ime i kulturni identitet.
Crnogorske institucije bi trebalo ozbiljnije da preispitaju zašto u cijelom svijetu, jedino u Srbiji dolazi do devaluacije crnogorskog identiteta. Očigledno je da se djelovanje u cilju zaštite crnogorskog identiteta u Srbiji dosad svodilo samo na političke ciljeve pojedinih partija a ne na zaštitu državnih interesa. U svrhu poboljšavanja bilateralnih odnosa trebalo bi aktivnije prići ovakvim vrstama manipalicuja, koje crnogorske državljane dovode, u najmanju ruku, u nezavidan i nezaštićen položaj.
Te manipulacije, na kraju, ali ne manje bitno, kao rezultat imaju i produbljivanje podjela unutar same Crne Gore.