Ajmo malo da se igramo pjesničkih slika, zamislite da je noćno nebo tamni pokrov i da su zvijezde rupice kroz koje probija jedna jedina svjetlost. Mjesec je u tom slučaju nešto veća rupa koja se svako malo zašiva i rašiva i mi je sa zemlje gledamo pjevajući himne. Ta velika svjetlost koja prolazi kroz rupice-zvijezde zapravo je istinski život koji tek treperi, tu i ovdje, nestaje i gubi se pod oblacima, pa umire u svjetlosnom zagađenju novih kvartova. Nebo više niko ne gleda, nebo su sad pametni telefoni, oni diktiraju svijest i savijaju vratove zarobljenih ljudi koji odavno ne broje zvijezde, a kamoli razmišljaju o jednom velikom svjetlu iza njih.
Ako smo pjesnički dio završili, sad da kažemo da se ljudi uglavnom dave u nacionalnim, vjerskim i političkim zapletima koji se vrte oko novca. Tupi i ukočeni, sasvim okrenuti izmišljenim problemima i lažnim prorocima, malo šta ih može pokrenuti. Sve rjeđe probija svjetlost, crni pokrov je nalegao na moždane vijuge, krpa je stisnuta da se jedva može disati u mraku. Zato je svaki prolaz kroz taj zatvor kolektivne svijesti još važniji, zato je važno pričati o herojima.
Vijest da su trojica komunalaca spasila bebu iz rijeke Morače, a da je švedski poslanik rodom iz Kosovske Mitrovice učinio da beba prodiše, jedan je od tih sistemskih udaraca i proboja svjetlosti u naš mračni šupački svijet. Herojstvo je dakle još moguće, ono udara u pleksus, odmah svima bude jasno, na takvu vijest se gotovo fizički reaguje, nešto čovjeku prostruji ganglijama, kao da se iznova rađa i sagledava svijet oko sebe.
Beba je spašena, svi poslanici ovog svijeta nisu bijednici, komunalci su služba hrabrih sokolova, a foto reporter Pobjede Stevo Vasiljević bio je na licu mjesta da napravi neke od najpotresnijih i najboljih fotografija u ovoj dekadi. Na licima tih ljudi vidi se prava drama, a ne plaćeni politički sadržaj i lažna urgencija tviteraškog pakla:
“Samo sam se nadao da će beba početi da diše. A kada sam čuo njegov plač, to mi je dalo dodatnu energiju da uspijem u tome da ga spasim!”
Sasvim obične riječi Adnana Dibranija, zar ne? Ništa ne pristaje velikom djelu kao sasvim obične riječi.
Pobjegao je kao dječak od rata 1989. godine, učio visoke ekonomske škole, prošao kroz švedsku SDP i dostigao san svojih roditelja, da vodi politiku jedne napredne države. Poslalo ga da nadgleda izbore u Crnoj Gori, ali on je, eto, uspio da obilježi izborne dane svojim djelom.
Postoje još u infomativnom paklu koji živimo ti mali procjepi svjetlosti koji nam daju pravo da emotivno učestvujemo. Kad se desi nešto tako moćno kao što je spasavanje bebe, stvarnost se nekako zgusne, progovori pravi život, oštar, tragičan, skvašen i zadihan život jednog oca troje djece, Adana Dibranija, koji je dok ovo pišem već u sjevernim krajevima i grli svoju porodicu.
Shvatiš taj njegov zagrljaj kao što shvatiš i jadni zagrljaj odlazećeg ministra policije koji se slika sa Dibranijem na aerodromu, presreće čovjeka za fotku koju će potom rastakati na društvenim mrežama i u medijima, kako bi lokalna politička ljuštura imala neku korist od herojskog čina.
Uskoro će te naše poznate njuške opet zauzeti glavno mjesto u naslovima, zaboraviće se ovaj osjećaj jedinstva, ali čovjek makar može da pamti snop svjetla koji je poslala čudna ekipa junaka, sastavljena od komunalaca i jednog poslanika.
Može Dibrani čitav život da drži govore, postane predsjednik Švedske dabogda, ali teško da će uspjeti da nadmaši ono što je uradio prije neki dan u Podgorici. Ujedinio je ljude u nadi, pomogao tamo gdje najviše boli, ukinuo osjećaj opšte nemoći, makar na tren.