Malo je riječi oko koje desničari i obzirni ljevičari tako složno nastupaju. Ipak komunizam je i za jedne i za druge osjetljiva tačka. Ponosne desničare podsjeća u kakvom su strašnom ropstvu i totalitarizmu živjeli. Sa druge strane, osjetljivi krhki ljevičari zabrinuti za ljudska prava, na riječ komunizam strecaju, jer ih podsjeća na Rezoluciju iz 2019. kad je EU preko svog slavnog parlamenta ocijenila da je komunizam isto što staljinizam odnosno nacizam. Pa se ti usudi misliti drugačije ili nedajbrisele kritički!
Valjda se tim rezolutnim revizionizmom Evropa želi odbraniti od istorijskog revizionizma, pa generalizacijom i mufte zatvara istorijska vrata za jednog velikog bauka, dok otvara niz prozora za fašizoidne utvare da uskoče i nesmetano se kreću po evropskom dvoru.
Pa ipak, najprije treba naglasiti da socijalističko odnosno komunističko društvo nigdje nije ostvareno. Stoga, ne mogu postojati ni takozvani zločini i žrtve komunizma. Može se govoriti o žrtvama staljinizma, pa i boraca protiv Staljina koji su koristili njegove metode kao što je to slučaj bio na Golom otoku. Ali nazivati pogrome i partijske pučeve socijalizmom, ili komunizmom, u potpunosti je neutemeljeno i falsifikatorski.
Dakle, niti jedna državna tvorevina ovozemaljske kugle – da proste ravnopločaši i ravnogorci, nije uspjela da inkorporira glavne elemente tog vraškog teorijskog koncepta. Osudom komunizma, dakle tabuiziranjem jedne strukture mišljenja, dobija se dvostruki efekat – aboliraju se pravi zločinci, državni sistemi, diktatori, partije, dok se zloduh komunizma uzima kao apsolutni krivac.
Kad evropski poslanici kažu da im smetaju bronzane biste poznatih komunista u evropskim gradovima, jer ih podsjećaju na zločine, to je isto kao što nekome može da smeta bista kralja Leopolda Drugog na konju, i to u sred Brisela, kao vjerovatno najdičniji spomenik jednom genocidnom muškarcu podignut igdje na svijetu. Pa niko zbog zločina kralja Leopolda ne pokreće rezoluciju protiv kapitalizma izgrađenog iz kolonijalizma i krvave otimačine, koja se istorijski kontekstualizuje i mudro stavlja u ideološke zagrade.
Odijum prema socijalizmu odnosno komunizmu, svjetski je politički trend. Marksizam, komunizam i socijalizam se proizvoljno izjednačavaju, čime se dodatno pridodaje ne samo njihovom pogrešnom razumijevanju, nego predrasudnom odbacivanju svega što „vonja“ na pod njima podrazumijevan sistem. Na taj se način odbacuju i teme koje se tiču položaja radnika, žena ili marginalizovanih grupa, ili im se daje zaštita proistekla iz volje kapitala da društvo hipersegmentira u pravima i identitetima koji se međusobno kanibalizuju. A sve to kako se društvo slučajno ne bi dosjetilo svog davnog socijalističkog impulsa, da bude ljudska zajednica klasne solidarnosti koja rađa mehanizme sjedinjavanja, a ne udaljavanja onog što se razlikuje.
Ako želiš da ubiješ mogućnost mišljenja o jednoj ideji, najprije unesi terminološku zbrku, kako bi glavni pojmovi bili nedostupni logičkom razmišljanju i političkoj obradi. Sva ta terminološka zbrka otežava lijevim politikama da dođu do većeg broja ljudi, a olakšava nacionalistima i desničarima da uriniraju po sistemu koji „da je valjao ne bi pao“.
Ne treba ići dalje od crnogorske političke zbilje da se vidi koliko je lako svesti jedan teorijski koncept i filozofsko mišljenje na medijsko fabrikovanje mučeništva i parastos kvislinškoj vojsci, poput onog nedavnog na Krnovu. No, ako preskočimo do komšijskog obora viđećemo kako desničarski aktivisti i njihovi naučno-teorijski potporaši intenzivno govore o nužnosti dekomunizacije mentaliteta hrvatskog odnosno srpskog naroda, nabrajući ne samo koliko je tkz. komunistički sistem bio totalitaran, već kako je i sami Marks bio negativno nastrojen spram balkanskih naroda, smatrajući ih inferiornim, definišući ih kroz nepovijesnu ulogu koju imaju, te njihovu kontrarevolucionarnost. Sve to daju potkrijepiti izmišljenim i van konteksta interpretiranim rečenicama, ubjedljivo spakovanim tako da kod domoljuba izazove bijes prema drzniku što je pun mržnje uperio prst ka istorijskom izgaranju i u Isosovim mukama izvojevanom opstanku ovdašnjih državica.
Što se tiče pojma marskizam, ovdje ćemo preskočiti Drugu i Treću internacionalu, Kautskog i Lenjina, a svakako bih preskočila i dijalektički materijalizam, te dvije strašne riječi za koje niko ne zna šta zapravo znače. Ono što bih rekla jeste da su svi ti gorepomenuti pravci redukovali Marksa na nekakvu vajnu nauku ili puku ekonomiju, ukidajući najznačajnijem misliocu moderne ere da bude ono što je zapravo bio – filozof od kojeg je krenula nadahnuta teorijska borba za humanizam u praksi. Upravo da Marks ne bi bio inspiracija, potreban je marksizam, kao okoštali koncept u kome se Marks udavio. Valjda zbog ove strategije neki filozofi poput jugoslovenskog klasika Gaja Petrovića kažu da je ispravnije reći Marksovo mišljenje nego marksizam. Marksovo mišljenje se ne ograđuje, nego otvara ka nastavljačima poput Bloha, Lefevra, mladog Lukača, Praksis filozofskoj školi. Ono je komponenta razvoja, a ne totalitarni ključ koji drže partijski žbirovi.
Marksizam je u tom smislu neodvojiv od socijalizma. A šta je na kraju socijalizam?
Bit socijalizma predstavljaju istinski humani odnosi među slobodnim ljudima, čija je glavna odlika stvaralačka sloboda i kritičko mišljenje. Socijalizma dakle nema bez humanizma, i on ne može biti utemeljen samo i isključivo na ukidanju privatnog vlasništva, jer to nije tačka u kojoj se društvo transformiše u socijalističko. Uvođenje društvenog vlasništva i sistema samouprave koji ne bi bio samo ekonomska kategorija ograničena na fabrike i radničku klasu, već vid šire društvene emancipacije, predstavlja takođe uslov za dostizanje socijalizam u smislu Marksovog mišljenja.
E to već navodi na veoma važan, a čini se za naše domaće protivnike socijalizma/komunizma ključan strah – jedino je u Jugoslaviji postojao rudimentarni začetak socijalizma (Kangrga) zahvaljujući uvođenju radničkog i društvenog samoupravljanja, što je bio revolucionaran akt bez premca u povijesti klasne borbe.
Naravno, kratko je trajalo, i mane su se vratile još gore, no to nije tema ovog teksta, to je tema naših života.
Na kraju, satanizacija samog pojma komunizma, uzdizanje radikalne zamjene teza na princip ljudskih prava i brige za mrtve, dolazila ona iz Brisela, Strazbura ili iz ravnogorskog sela Ba, predstavlja upravo suprotno – okretanje leđa čovjeku i jednoj, kako je Bloh nazvao konkretnoj utopiji, koja je danas, u doba sve veće otuđenosti i postvarenja čovjeka više nego nasušna.