Nisam stručan, ali kad čovjek ode pred boga, valjda svlači sve sa sebe, pa je i mitropolit tamo morao da se pojavi u svom prvotnom obličju moračkog đačeta Rista Ćirova Radovića. Za života je spomenik Amfilohiju bilo njegovo djelo, ali u smrti i vječnosti, meni je priličnije govoriti baš o tom Ristu Radoviću, stereotipnom gorštaku, političkom geniju koji je strpljivo čekao i pokazao da je pravo vrijeme napada ključno za pobjedu.
E sad, da se ne bi shvatalo kao provokacija, da bismo igrali tu parahišćansku klerikalnu maškaradu, zvaćemo u ovom članku političara Rista Radovića njegovim monaškim i titularnim imenom iz dva razloga, zato što to na kraju nije ni važno, a i zato što jeste bio klirik i u svojoj odeždi jeste dosta osvojio. A osvojio je državu i srca polovine građana, plus mržnju one druge polovine. Tako da dizati spomenik takvom istorijskom liku, što najavljuju iz Vlade Crne Gore, znači uživati u toj podjeli, hraniti je bronzom, obožavati konflikt koji ovom društvu ne da mrdnuti, što političari ove i one strane, ruku na srce, posljednjih trideset godina i čine.
Da ipak ostavim načas ruku na srcu i priznam kako ima makar nekoliko razloga zbog kojih bi Amfilohije mogao da dobije spomenik. Prvo, valja podsjetiti da je u ključnoj političkoj krizi 1997. godine svojim pasivnim, da ne rečem nesvrstanim odnosom, a zapravo vrlo aktivnim i pragmatskim svrstavanjem, dovoljno pomogao da Đukanović preuzme vlast.
Koliko god Đukanovićeva vlada bila traumatična, ona jeste imala svoje realne prednosti u odnosu na kožnjake i balvane iza kojih se te davne zime orilo "Amfilohije Turčine". Pomogao je tako mitropolit da „mafija uzme vlast“ ali i da Crna Gora krene prema nezavisnosti.
Na isti način se ponio tokom referenduma, i za to je zaslužio spomenik. Sa gnušanjem i strogošću se odnosio prema džeparošima iz Demokratskog fronta na čelu sa Andrijom Mandićem, što je dovoljno makar za jednu bistu u rodnoj Morači.
Na kraju, jedan pink plastični Amfilohije mogao bi lako biti vozdignut od LGBTQ+ zajednice, jer je poslije svih verbalnih i programskih proganjanja gejstva ovaj na kraju krstio transrodnu osobu i tako djelom pokazao odgovornosti i rezon.
Neću drviti o naporima koje je Amfilohije uložio da pribavi dostojanstvo crnogorskom odjelu SPC, jer su ti napori skršeni i ismijani čim je umro. Zbog toga mu nikad niko neće podići spomenik, budući je Mitropolija crnogorsko-primorska od njegove smrti izgubila elementarno dostojanstvo.
Iako je bio ideološki protivnik nacionalnog očitavanja Crnogoraca, iako je crnogorsku naciju vezivao za Kumrovec i Tita, za razliku od svojih nasljednika, Amfilohije je čuvao makar taj gorštački nerv, tu genetsku kapislu koja bi mu proradila u trenucima kad je trebalo nastupiti van zemlje i predstaviti se u veličanstvu jednog mitološkog bića – ponosnog Crnogorca, makar ispražnjenog od nacionalnog značaja, ali nesalomivog plemenskog vrača jedne oblasti u kojoj vladaju samoljublje i mač. Volio se popeti na konja i igrati tu crnogorsku šaradu, Amfilohije, nijesu ga beogradski popovi sijedali u treći red i ćuškali po sastancima, nego ih je nervirao kao što te nervira rođak koji ne sazuje čizme i zasjedne u salon.
Ipak, sve to nije dovoljno za spomenik i žalosno je da crnogorska država danas leži u rukama ljudi koji se nadahnjuju mrakom etničke supremacije, duhovnog kiča i zastranjenja koje je Srpska pravoslavna crkva svojim političkim djelovanjem donosila i donosi. Riječ je o teškom i destruktnom patrijarhatu iza kojeg je stajao pravi čovjek u pravo vrijeme. Zvao se Amfilohije. Lubeničari koji su došli nakon njegove smrti, gotovo da su svojim postojanjem dovoljan razlog da napravimo jednog Amfilohija od blata, ali ni to ne bi bilo učinkovito. Jer čovjeku koji je za života veličao ratno dejstvo, koji je branio pravo Srba da ubijaju za vjeru, koji je lelekao i guslao nad bojištima i krijepio mušku desnicu pred odlučan boj, zapravo bi trebalo da bude zaboravljen.
Avaj, pošto Crna Gora drugog sadržaja osim svojih patoloških strahova nema, tako ćemo sada guslati o guslaru, a Amfilohije će i ukipljen raditi ono što je činio dok je bio živ. Baviti se politikom. Definisati Crnu Goru kao pakao za svakog ko ne gusla i jeca za Kosovom.
Mislim da je Valter Benjamin pisao o spomenicima u gradovima koji čim se postave postanu nevidljivi, jer ih gradska vreva usisa i mimoiđe kao mrtvu tvar. Upravo se to dogodilo sa dobrim dijelom Amfilohijevog nasljeđa. Sad se koristi kao politička palica, kao kutlača za glasove, kao monument ničemu dobrom, kao prikaz nedavne smrti, kao loš ukus i nepoštovanje istorijskog protoka, kao brzanje i jagma za počasti, kao raspad, ne samo Crne Gore nego i ideje da bi ovdje ikad išta moglo biti zaista sveto.