Fundamentalna pretpostavka liberalne demokratije jeste da su pismenost i obrazovanje presudni uslovi za ostvarivanje lične slobode, jer samo informisan čovjek može biti slobodan. Znanje se tako posmatra kao neophodan uslov za iskorišćavanje ličnih kapaciteta, a samo informisana osoba je sposobna da donosi prave odluke, s obzirom na to da je upućena u posljedice svojih izbora.
Međutim, u okvirima liberalne demokratije, ljudsko znanje i pismenost manje služe ostvarivanju ljudske slobode, a više opravdavanju samog poretka. Istinski cilj procesa obrazovanja i opismenjevanja leži u kreiranju ličnosti koja je socijalizovana tako da poštuje centralizovani poredak i birokratsku hijerarhiju. Mediji i univerziteti se posmatraju kao svetionici znanja, ali u njihovim temeljima krije se politička moć, državni monopol nad nasiljem.
Dualizam znanja u političkom poretku, gdje znanje nije samo odraz objektivne stvarnosti već i produkt političke moći, odavno je prepoznat. U tom kontekstu, rani zagovornici interneta, koji su često bili libertarijanci, vidjeli su internet kao potencijalni odgovor na preplitanje znanja i političkog autoriteta. Internet je u svojoj suštini osmišljen da demontira informativni monopol koji su imale tradicionalne institucije, omogućavajući da se glasovi šire nezavisno od veza sa centrima moći i postanu dostupni široj javnosti. Umjesto nekadašnjeg elitizma, uspostavlja se princip egalitarizma, gdje ni ekspertiza ni nepotizam nijesu neophodni za širenje ideja. Period kada je učešće u procesima širenja vijesti bila privilegija sa ograničenom ponudom, zamijenjen je novom erom egalitarne diseminacije informacija.
Ova varijanta internet libertarijanizma temelji se na ideji da pojedinci imaju dovoljno sposobnosti da samostalno, bez posredovanja medija, procijene validnost vijesti. Drugim riječima, manje je bitno brinuti o sadržaju informacija koje se šire, a više o tome da različite vrste vijesti budu prisutne. Pretpostavka je da će ljudi sami biti u stanju da razlikuju važne od nevažnih vijesti, te razaznaju istinite od lažnih. U ovom pristupu, kvantitet informacija postaje sinonim za kvalitet, a glavni neprijatelj u internet okruženju postaje cenzura. Smatra se da će se na tržištu ideja neistinite informacije izgubiti u debati sa tačnim informacijama.
Kako se ispostavilo, ove pretpostavke su neutemeljene. Rušenje tradicionalnih medija nije dovelo do oslobađanja od politizovanih informacija, već je rezultiralo samo dodatnom deformacijom. Iako su stare medijske institucije imale svoje probleme sa političkom moći, one su barem bile prepoznatljive i podložne određenom obliku javne kontrole. Takođe, ove institucije su imale privilegovan pristup ekspertima i stručnim mišljenjima. Preobražaj tradicionalnih medijskih institucija u samo jednu od mnogih perspektiva u eri interneta dovelo je do potkopavanja autoriteta; ekspertiza i institucije su počele biti shvaćane kao isključivo korumpirani fenomeni. Sa druge strane, ohrabrivanje ljudi da sami procjenjuju validnost vijesti dovelo je do toga da traže informacije koje potvrđuju njihove predrasude, dok su algoritmi nastavili da hrane najgore aspekte ovih predrasuda, doprinoseći neinformisanosti do nivoa apsurda.
U ovoj eri informacijske neizvjesnosti desila se zanimljiva pojava sekularnih gurua. Za razliku od tradicionalnih duhovnih savjetnika, gurui u doba interneta se bave pretežno sekularnim temama, ali slično tradicionalnim guruima, fokusiraju se na pružanje smjernica za postizanje dobrog života. Oni ne ograničavaju svoje savjete na jednu oblast, već daju mišljenja o širokom spektru tema, od politike do kulture, i to sa izrazitim samopouzdanjem. Gurui su ubijeđeni da su njihova mišljenja ispravna u raznolikim, često nepovezanim sferama, te pokazuju znatnu narcisoidnost. Ovakav stav često rezultira stvaranjem kulta ličnosti oko njih samih. Nudi se svjetonazor koji nije zastupljen u tradicionalnim medijima ili institucijama, što gurue čini antiestablišment personama. Upravo takvo pozicioniranje dovelo je internetske gurue do toga da su prepoznati kao uticajne političke figure.
Oni se suprotstavljaju tradicionalnim institucijama, smatrajući da establišment aktivno zavodi javnost i da jedino oni posjeduju pravu istinu. Većinom konzervativno orijentisani, moderni sekularni gurui se često fokusiraju na sukob sa "woke" ideologijom, koja se definiše kao svijest o društvenim nepravdama vezanim za rasu, rod i seksualnu orijentaciju, i koja je postala vladajuća ideologija zapadnog establišmenta. Primjer takvog učitelja sa mnogo sljedbenika je kanadski psiholog Jordan Peterson, koji je stekao slavu protestujući protiv zakonskih odredbi o korišćenju zamjenica koje transrodne osobe preferiraju. Peterson je brzo postao istaknuti borac, po njegovim riječima, za zaštitu hrišćanske civilizacije u sukobu sa neo-marksističkom kulturom.
Peterson, foto: Reproducao/Flickr
Jordan Peterson, inače autor bestselera "12 pravila za život", smatra da je postmodernizam, koji nastoji relativizovati objektivnu istinu i moralne standarde Zapada, glavni neprijatelj savremenog doba. Zanimljiv aspekt Petersonove argumentacije leži u tome što, iako se protivi postmodernizmu, koristi skoro metaforički pristup u tumačenju nauke. Na primjer, on interpretira strukturu DNK, koja ima oblik dvostrukog uvijenog heliksa, kao simbol koji je već prikazan u grčkoj mitologiji kroz kaducej - štap boga Hermesa, oko kojeg su obmotane dvije zmije.
Kada Jordan Peterson upozorava na rizike postmodernizma u pogledu relativizacije istine, njegova primarna zabrinutost nije distorzija naučnih činjenica od strane postmodernizma. Umjesto toga, on izražava bojazan da postmodernizam može podrivati tradicionalne, konzervativne vrijednosti, koje on smatra dijelom objektivne stvarnosti. U svojoj knjizi "12 pravila za život", konzervativna filozofija Jordana Petersena je pretočena u seriju trivijalnih, self-help savjeta, kao što su "stoj uspravno s ispravljenim ramenima" i "počisti svoju sobu". Takvi savjeti su dodatno učvrstili njegovu popularnost među mladim muškarcima, koji su glavni konzumenti njegovog sadržaja i za koje Peterson često služi kao svojevrsna zamjena za očinsku figuru.
Moderna anti-woke ideologija dobija svoju ekstremniju, vulgarizovanu formu u liku Andrewa Tatea, bivšeg kikboksera i sadašnjeg influensera. Tateova ideologija i retorika se razlikuju od Petersonove. Iako je Tate nominalno islamski konvertit, on ne iskazuje poseban interes za religijske misli ili aktivnosti. Za razliku od Petersona, čiji konzervativizam uključuje određene seksističke stereotipe ali i naglašava muške dužnosti prema ženama i podržava tradicionalni seksualni moral, Tateova perspektiva je drastično drugačija. Tate ne vjeruje u ograničavanje muškaraca društvenim normama; po njemu, žene su isključivo objekti za seksualno zadovoljenje muškaraca, namijenjene za rad u domaćinstvu, smatra ih nesposobnima za vožnju i vidi ih kao vlasništvo muškarca.
Tate, koji je zaradio milione od svojih aktivnosti na društvenim mrežama i trenutno se suočava sa optužbama za trgovinu ljudima od strane rumunskog tužilaštva, takođe prodaje poslovne savjete mladima i, slično Petersonu, služi kao uzor muškarcima.
Nije iznenađujuće što raznorodni gurui poput Petersona i Tatea promovišu seksističku ideologiju, jer oni teže da se prikažu kao nosioci tajnog znanja. Kritike koje doživljavaju od mainstream medija u njihovim očima samo potvrđuju vjerodostojnost njihovih teza, jer stvaraju utisak da zvanične institucije nešto stvarno skrivaju. Kada se mladi muškarci suočavaju s nezadovoljstvom u svojim životima, cilj ovih gurua nije da to nezadovoljstvo preoblikuju u kritiku sistema, već da, usmjeravajući pažnju na određene mete, pruže muškarcima osjećaj destruktivnog, vandalističkog djelovanja, dok istovremeno temelji ekonomskog sistema ostaju nepromijenjeni.