“Poštovane kolege poslanici, i svi ostali koji ste prisutni u ovoj sali, moram vam saopštiti podatak koji će, siguran sam, biti svima neprijatan, da će za mnoge biti nevjerovatan i da će kod svih poštenih ljudi izazvati ogorčenje i protest: Naša policija u Crnoj Gori hapsi muškarce izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i predaje ih, jadne i nemoćne, vezanih ruku, dželatima od kojih su pobjegli. U pokušaju da spasu svoje živote, potražili su utočište kod nas u Crnoj Gori, računajući na svetu tradiciju crnogorskog naroda po kojoj su, kroz svoju vjekovnu istoriju bili poznati, po čojstvu i junaštvu, da brane sebe od drugih i da brane druge od sebe. Poznati su mnogobrojni svijetli primjeri gdje su svojim životima bili spremni da brane i odbrane one koji su kod njih potražili pomoć i utočište od progonitelja. Je li ovo to vaše čuveno junaštvo? Je li to obraz Crne Gore? Je li Vlada koja je sve ovo odobrila i organizovala Vlada crnogorskog naroda koji je ponosno čuvao ovu tradiciju kroz vjekove kao svoju svetinju...“
Ovim je riječima poslanik Ćazim Lukač za govornicom Skupštine Crne Gore 5. juna 1992. godine, obznanio tajnu policijsku akciju koju je direktno organizovala tadašnja vlast. Nakon Lukačevog istupa, policijska akcija poznata kao Deportacija bosanskih izbjeglica je obustavljena. Tadašnji funkcioner vlasti i potpredsjednik DPS-a Svetozar Marović nazvao je Lukača anonimnim poslanikom, ali "anonimus" Lukač je ipak radio po savjesti.
Više desetina bosanskih izbjeglica izručeno je vojsci Radovana Karadžića od aprila do juna 1992. godine. Od svih izručenih, samo rijetki su preživljeli. Zbog toga što je rekao istinu, poslanik Lukač se našao u opasnosti, doživio je smrtne prijetnje, pa i fizičke nasrtaje. Čak ni njegova stranka (SDA) nije izašla sa saopštenjem nego je morao sam i u lično ime da govori o akciji crnogorske policije.
Poslanici vlasti i prosrpske opozicije Lukača su tada nazvali najvećim „lažovom i mrziteljem srpstva“, ali on se nije povinovao disciplini šutnje - otkrio je pred cijelom državom zločin, i svjesno rizikovao, kao porodični čovjek i otac troje djece.
Deportacija bosasnki izbjeglica zločin je koji se sve rjeđe pominje u Crnoj Gori. Decenije zataškavanja učinile su svoje. Država je 2008. godine isplatila milionsku štetu porodicama žrtava. Pet godina kasnije devetorica optuženih bivših službenika crnogorske policije, MUP-a i Državne bezbjednosti oslobođeni su optužbe za zločin protiv civilnog stanovništva. Bivši narodni poslanik Ćazim Lukač navršava 87. godinu i duboku starost živi u rodnim Rožajama, zaboravljen od javnosti. Crna Gora ne pamti njegov govor, koji se ne može naći čak ni u zvaničnom stenogramskom zapisniku sporne sjednice Skupštine Crne Gore.
Crna Gora ne pamti ovakav sramotni čin nasilja prema gostima, rekao je predsjednik Milo Đukanović prije nekoliko dana nakon što su mladi sportisti iz Sarajeva pretučeni u Baru. Đukanović je u vrijeme deportacije bosanskih izbjeglica bio premijer Crne Gore i nakon trideset godina vlasti svakako zna dosta o slabom pamćenju.
Istina je da Crna Gora slabo pamti, pa je naročita dužnost da se pominju hrabri politički istupi poput davnog svjedočenja narodnog poslanika Ćazima Lukača.