Čitam ovih dana dnevnik Mihaila Lalića, “Prelazni period (Dnevnik posmatrača)”, koji je Nolit objavio 1988. a koji sam našla u biblioteci grada Toronta. Ima knjiga na raznim jezicima u raznim branšama biblioteke, no je problem što se starije knjige penzionišu u centralno referentno skladište poslije odredjenog vremena kad ih niko ne traži, pa su sve ostale knjige Lalića tako dostupne samo ako ćete da ih čitate na lokaciji.
Kad sam radila na mojoj potonjoj knjizi u kojoj pišem i o Laliću i o Crnoj Gori, platila sam da koristim univerzitetsku biblioteku, članstvo ‘nezavisni istrazivač’, gdje sam uzela bila “Hajku”, zbog davnih preporuka i porodične veze. “Hajka” je bila otkrovenje. Lalićeva rečenica, preko jaza godina i svih ostalih razlika koje dijele mene danas i ove knjige iz crnogorskih šezdesetih, je bila kao novootkriveni dom. Zašto u Crnoj Gori više niko ne čita Lalića? Ovaj gubitak je katastrofalan. Crna Gora nije imala romanopisaca do poslije drugog svjetskog rata, a ni od tada previše. Ambiciozni Crnogorci ‒ sto je često znacilo, sa vezama u Partiji ili direktni učesnici NOB-a na pravoj strani ‒ sanjali su federalni, panjugoslovenski san i preferirali Beograd. Sjećam se da sam čitala u Đilasovim memoarima kako je opisao želju Petra Lubarde da se vrati u cetinjsku nahiju i tamo stvara likovne škole kao krajnje ekscentričnu. Koji đavo nazad u vukojebine? Budućnost se gradi ovdje.
Blam mi je da priznam, ja sam Lalića izbjegavala da čitam dok sam odrastala u Crnoj Gori, jer je imao neku patinu režimskog, etabliranog, od obrazovnih ustanova odobrenog (a ustvari ne) pisca. Porodična istorija sa majčine strane me instruirala da je moj prastric ‒ dakle, djedov brat, mamin stric, narodni heroj Milan Kuč ‒ lik u “Hajci” i da je njegova pogibija romansirana.
Mladi ljudi su idioti koji misle da znaju sve, pa se ja tako nikad ne zainteresovah da pročitam taj roman i ostale Lalićeve romane i izgubih šansu da pitam majku i ostale ljude tada jos žive koji bi mogli podijeliti sjećanja. Milan Kuč iz Babina u blizini Berana je sa suprugom, partizankom Stanom Crngom, poginuo u borbi, kako zvanična NOB stranica prenešena na Vikipediju kaže, “15. februara 1943. godine, u neravnoj borbi s italijanskim fašistima, četnicima i muslimanskom milicijom, prilikom proboja iz opsjednute zemunice u selu Lješnici, u beranskom kraju”.
Ovaj datum je i u knjizi “Hajka”, dat pogibiji partizanskog vođe u romanu koji bi se mogao opisati onom mirnodopskom riječju na engleskom, dashing. Integritet, hrabrost, odana i jednako hrabra supruga. Sin je kao beba ostavljen široj porodici. Partizanski parovi su ostavljali djecu, ako su ih imali, širim porodicama ili strancima na odgajanje. Oslobodjenje, za mnoge i revolucija, su bili poziv, a odgajanje djece i ta unutrašnja porodična nježnost je skoro pa buržoaska vrlina.
Milan Kuč i Stana Crnga
Istorija potvrđuje ove moje spekulacije: pažljivo odgajanje djece fokusirano na njihove potrebe je fenomen prosperitetnih, demokratizovanih, prije svega dugoročno mirnih društava. “Djetinjstvo” je relativno nova ideja. Djeca su u prošlosti rađana kao radna, reproduktivna i vojna snaga.
Pravoga sina Milana Kuča, koji je odrastao u domu za djecu poginulih boraca NOB-a, ja sam kao mlada i vidjela par puta, kad je bio u posjeti kod majke, i dopalo mi se njegovo blago držanje i inteligencija. Jesam li bila zainteresovana da ga išta pitam o prošlosti? Naravno da ne. Što bih dala da sad mozžemo da popričamo. Uvijek je kasnije nego što mislimo, čak i kad smo mladi.
Hoću da kažem, nije bilo sentimentalnosti oko djece u NOB-u. Dječak u romanu takođe odmah nestane iz priče, i mi nastavimo da pratimo grupu kako se formira u Polimlju, kroz haos starozavjetnih dimenzija ‒ a opet beketovskih takođe ‒ sjeverne Crne Gore pod okupacijom. Kratki sinopsis je da se grupa sakriva u zemunici, bude otkrivena, rasprštena, i gotovo svi poginu ‒ ispostavi se zato jer ih je centralna komanda podigla kako bi skrenula dio neprijateljske vojske sa glavnog žarista borbe koji se preselio u Bosnu.
Drugim riječima, četa je bila instrumentalizovana, i žrtvovana. Ne znam je li ovo bila istorijska činjenica, ili Lalićeva poetska licenca, a pošto niko više ne piše istoriju Jugoslavije u bilo kojem periodu njenog postojanja, vjerovatno nikad neću ni saznati.
A ja sam se pribojavala da će Lalić biti neka vrsta partizanskoga propagandiste. Naprotiv, ako ste pažljivi čitalac “Tamara”, njegov posljednji roman objavljen 1992, priča o nevino nastradaloj, instrumentalizovanoj partizanki cija uspomena opsijeda preživjele funkcionere. “Lelejska gora”, koju još nijesam pročitala ali koja mi je naravno poznata, je o čovjeku koji ima egzistencijalnu krizu pred uzimanje oružja za oslobodilački rat. Lado Tajović je kao da su Homer i Hamlet porodili heroja oprhvanog sumnjama, opet sa Beketom, jer Lalić je dodirnut modernizmom, nije jednostavni realista kakvim sam ga žamišljala.
Lelejska gora, izdanje na engleskom
I Biblija, Stari Zavjet posebno. Svijet “Hajke” je bez Boga ali đavo nikako da napusti livadu. Čitajuci padali su mi na um pisci kao Flannery O’Connor i John Steinbeck, gotika američkog juga. To ako sjevernoamerikancima trebaju orijentiri. (Nažalost ništa sem “Lelejske” nije prevedeno na engleski i taj jedan prevod je van štampe.)
Ako je roman doista liberalna forma jer je etički na strani svakoga karaktera, svake vrste života koji predstavi čitaocu iznutra i olakša identifikaciju ili razumijevanje ‒ kao što su Kundera, i Rorty, i mnogi drugi pisali ‒ Lalićeva “Hajka” je dobar primjer, što bi ovog predratnog komunistu vjerovatno iznenadilo. Jedan od najuspješnijih karaktera u “Hajci” je lik koji je nominalno, jer suženi su mu izbori bili, četnik. Stalno se priča o “pomirenju” kod nas a Lalićevi romani su nas pomirili odavno, na osnovi ljudske malene snage pred okrutnošću istorije.
Ako je išta možda idealizovano u “Hajci”, to su poetski opisi pogibija svakog od glavnih karaktera, par pasusa kojih sam pokušavala da prevedem na engleski za tu moju knjigu ali je teže išlo. (Krv koja se rasprskava na hiljade ruža, na primjer.) Ali dozvoljavam Laliću ove mitopoetske momente u romanu koji suštinski, gdje treba, govori istinu.
Čitam, dakle, njegov Dnevnik, prvi tom, i knjiga je neobjasnjivo loše opremljena. Nema uvod, nema fusnote, nema izvod. Dnevničke kartice nemaju godinu, samo mjesec i dan, i nijesu hronološke, ali sudeći po sadržaju, rekla bih da su pisane negdje sredinom do kasnih osamdesetih, mada pojedina razmišljanja su moguće i starija, pa naknadno uključena u zvanični dnevnik za publikaciju. Što me je iznenadilo, koliko je otvoren o cenzuri, i sa kritikama regionalnih i federalnih glavara. Novinari Politike ga pitaju za mišljenje o nečemu, a onda ga ne objave, kažu mu da je to iz “neredakcijskih razloga” što je šifra za cenzuru.
Kad je Lalić bio urednik Tanjuga u Crnoj Gori odmah poslije rata, Djilas i slične figure su ga pozivale na razgovore da ga pitaju zašto su mu izvjestaji pesimistični i puni mizerije, zašto ne pise o izgradnji i poletu. (Nije ih bilo, kaže Lalić iz 1988.) Đilas je naravno uskoro i sam promijenio mišljenje o izgradnji i poletu, kao što znamo, ali je tada bio ruka režima.
Ima u Dnevniku više sjećanja o kulturno-političkim gibanjima u Jugoslaviji. Nijesam imala pojma, na primjer, kad je zvanična kulturna politika odbacila socrealistički pristup romanu i umjetnosti i poslije Krležine čuvene intervencije, da su socrealisti vrlo precizno sklonjeni i izolovani. Krleža, dvorski pisac koji je pažljivo održavao prijateljstvo sa Titom kroz sve intrajugoslovenske podjele, potvrđen je kao jedan od interesantnijih likova u istoriji kulture regiona. Naravno da je poslije pada komunizma imao mnogobrojne pristalice koji su ga čitali kao maltene liberalnoga demokratu. “Pobunjenik”. “Nezavistan”. Maltene disident, a Titov bestie. U istim gorepomenutim Đilasovim memoarima, piše da je Krležu stalno pratilo pitanje zašto nije pošao u partizane i zašto je “presjedio” rat u NDH. No ni to na kraju nije narušilo Krležinu poslijeratnu karijeru.
Za razliku od mnogih pisaca i intelektualaca u svim istorijskim periodima, Lalić je direktno učestvovao u borbi i kao zarobljenik proveo mnogo vremena po logorima. Ako je imao moralnih dilema i strahova, čuvao ih je za romane. Postoji generacija pisaca između ratova i u Drugom ratu, koji su doista uzimali oružje, ili išli direktno na front i odatle pisali. Španski gradjanski rat je vrvio piscima, i italijanski partizani su u svojim redovima brojali pisce. Jedna od najboljih izložbi koje sam vidjela prošle godine je bila o Ljubljani pod okupacijom i NOB-om u Muzeju istorije grada Ljubljane. Tu sam saznala da komunisti nijesu bili jedini koji su organizovali oružanu borbu protiv okupacije u Sloveniji, te da je bilo i liberalnih demokrata, hrišćanske provenijencije, koji su išli. Mnogo manje, ali bilo ih je ‒ i muzej je imao njihova pisma.
Ratovi su sad drugaciji. Demokratije ne ratuju jedne s drugima, a teže mi je zamisliti pisce bilo koje prosperitetne liberalne države u bilo čemu riskantnom. Lalić, samoironično možda, zove sebe posmatračem u podnaslovu dnevnika, i možda time signalizuje autsajderski status u tom dugom, beskrajnom “prelaznom” jugoslovenskom periodu između realnog socijalizma i pravog komunizma koji je uvijek tamo negdje iza horizonta. Šta je bilo na horizontu, ponešto od toga mu je bilo i vidljivo 1992, poslednje godine života. Nikad se nije oženio, interesantno, mada sam negdje čitala da je pod starije dane imao domaćicu kao dosta neženja njegove generacije. Rado bih znala gdje je boravio u Herceg Novom kad bi došao iz Beograda.
Išla sam 2018. godine na Babino i tražila grob prastrica i prastrine ali rođak koji me vozio i ja nikako da ih nađemo. Negdje ovdje u blizini šume, insistirao je, odvojeno su sahranjeni. Ne uspjesmo. A zelena brda oko Berana neopisivo lijepa, možeš da ih pobrkaš za engleske moors da nije bilo onako vedro. Od kuće gdje je mama odrasla sa majkom i dvije sestre samo temelji ostali. (Njen otac, moj nesuđeni đed, takođe je ubijen u ratu.)
Do Lima ne odosmo. I dan danas, toliko godina kasnije ne briše mi se iz sjećanja scena iz “Hajke” u kojoj Njemci, ili Italijani ne sjećam se, strijeljaju stariju ženu jer je gostila i hranila pobunjenike. Mali, sporedni lik, jedan od mnogih gotovo anonimnih likova u “Hajci” koji dotiču visinu grčke tragedije. Ona ide u susret sudbini pomirena, i kako se okreće da se suoči sa streljačkim odredom, namješta suknju, da se ne sroza kad pogođena mecima bude padala niz liticu u Lim, da ostane dostojanstvena i na tom poslednjem putu.