U mojoj dječijoj sobici, na balkonskim vratima dugo je bio zalijepljen stiker koji vjerovatno nikada ne bi isplivao iz moje podsvijesti pune pozorišnih trauma, da me čudni putevi prije nekoliko noći nisu odveli u Crnogorsko narodno pozorište.
Ali zadržimo se na trenutak na traumama djetinjstva, na mentalnoj slici u kojoj iz kreveta gledam vrata, balkonska, bijela, i na vratima bijeli stiker sa plavim krugom u kom je ćiriličnim slovima ispisano: „Пеђа Шушкавчевић – Црногорац у кревету“.
NAOPAKI DJEČAK
Stiker sam dobio dok sam kao dijete, nagužvan među zainteresovanom, naelektrisanom publikom, ulazio u bivši Dom JNA na predstavu „Crnogorac u krevetu“. Te kišovite zime, dok je Šuškavčević podgoričku publiku zasmijavao do suza, Dom JNA dihtovao je kao vojna podmornica, i niko nije ni slutio da će u budućnosti punoj nade doći dan kad će stari Dom JNA zamijeniti novi Muzički centar koji curi kao da krov plače slušajući Crnogorski simfonijski orkestar.
Takođe niko nije ni sanjao da će se mnogo godina kasnije jedan dječak iz publike pitati gdje je i šta radi jedan pozorišni zabavljač, nakon što u budućnosti odgleda predstavu pozorišnih profesionalaca crnogorskog nacionalnog teatra.
Ali sudbina je očigledno htjela da u životu tog dječaka mnogo toga bude naopako, i da taj naopaki dječak budem ja.
POKOJNO POZORIŠTE
Branislav Nušić jedan je od dramskih klasika ovog našeg namučenog, četvoroimenog jezika, a u predstavi „Pokojnik“ Egona Savina, na koju sam sinoć otišao sa drugarima ne očekujući ništa, upravo je jezik posebno mučen.
Aktuelizacija Nušićevog teksta napravljena je tako što se radnja iz Beograda s početka XX vijeka prebacila u Podgoricu iz istog perioda, a to je valjda trebalo da shvatimo već kad vidimo scenografiju Vesne Popović, velike panele sa uveličanim i nespretno montiranim fotografijama podgoričke Sahat-kule, Njegoševe ulice, hotela Imperijal...
A onda, iz „hodnika“ te scenografije, na scenu stupaju glumci.
FORE I FAZONI
Nušićev tekst zanimljiva je i mračna komedija o gadostima na koje su ljudi spremni da bi došli do „položaja“ i novca. Da stvar bude gora – a Nušić je to dobro znao – upravo su takvi gadovi uglavnom i na vlasti. Ali na tome se predstava „Pokojnik“ ne zadržava dugo, jer zabavnije je zasmijati publiku lošim „forama“, nego uraditi nešto konkretno sa nezgodnim, aktuelnim temama.
Hvala Crnogorskom narodnom pozorištu koje je sa ovom premijerom dobilo još jednu lošu predstavu kojom će se, siguran sam, dugo ponositi
Umjesto sadržajne aktuelizacije ili makar ozbiljnijih referenci na bijednu i komičnu sadašnjost, aktuelizacija je prostorna (pa čujemo par podgoričkih toponima), i jezička, pa će lik Reni (Branka Otašević), već nakon prvog koraka na sceni progovoriti jezikom savremene Podgoričanke koja uz dojč u Bokeškoj slavi svoj malograđanski život.
Svi će na sceni govoriti kako znaju i umiju, ostavljeni da se snalaze u nedosljednom pokušaju „podgoričke“ stilizacije, dok će beogradski glumac Bojan Dimitrijević, izgubljen u liku Pavla Matića, ostati na svom jezičkom ostrvu mučno ijekavizirane ekavice, igrajući nekakav nepostojeći karakter koji se čudi, zbunjuje i sablažnjava dok ga njegova okolina pokušava zadržati u grobu u koji nikad nije ni kročio.
Uz svega par glumačkih bravura i jedne dosljedno sprovedene epizode (Stevan Vuković u ulozi bijednog novinara koji za novac piše što mu se kaže), sve ostalo u predstavi Egona Savina bilo je ispod prosjeka, pogotovo prosjeka jednog nacionalnog pozorišta.
LEŽEĆA KOMEDIJA
Protiv zasmijavanja publike sa pučke scene zaista nemam ništa, naprotiv – upravo sam osvježavajući sjećanje odgledao desetak klipova u kojima Petko (već pomenuti Peđa Šuškavčević) u svojoj mentalitetskoj komediji uspješno probija četvrti zid i zasmijava publiku od Splita do Tuzle.
Ali ukoliko je ideja Savinove režije u Crnogorskom narodnom pozorištu takođe samo da zasmijava „narod“, onda možda zaista treba pojednostaviti stvari, pa bi jedan dobar „stand up“ ili ležeći komičar mogao puniti salu noćima u nizu, a sve to bilo bi neposrednije, vjerovatno i zabavnije, a svakako mnogo jeftinije od pokušaja da se „glumi“ pozorište.
Jer se na kraju svodi na isto: kad ozbiljan reditelj u „pravom“ pozorištu od svih pozorišnih sredstava koristi samo jeftine „gegove“ i jezičke „fore“ ne bi li surovu komediju izrežirao kao lokalnu, mentalitetsku zabavu, onda se to pozorište i ne razlikuje mnogo od pristojno sklepanog amaterizma.
TRAUME ZA NOVE LJUDE
Prije više od petnaest godina, kao srednjoškolac, sjedio sam u istom pozorištu i gledao predstavu istog reditelja, tada po tekstu „Nigdje nikog nemam“ Edvarda Bonda, a nakon predstave bio sam siguran da sam gledao najbolje pozorište u svom životu. Savinova režija Bondovog teksta i zastrašujuće dobra gluma trija Varja Đukić, Boris Isaković i Nikola Ristanovski učinili su da narednih deset dana neopravdano izostanem iz škole, bolestan od neke čudne, apokaliptične zaraze.
Petnaestak godina kasnije, primjećujem da neki drugi mladi ljudi, vjerovatno studenti cetinjske Akademije, sjede i gledaju predstavu istog reditelja, u istom pozorištu, ali ovog puta Nušića iz kojeg likovi progovaraju kao moderni podgorički đilkoši obučeni u kostime s početka XX vijeka (kostimografija Jelena Stokuća). I sudeći po smijehu i reakcijama, ti budući pozorišni profesionalci takođe vjeruju da gledaju dobro pozorište i dobru glumačku igru. Njih mi je posebno žao i želim im što prije i što više vrhunskog pozorišta, nakon kojeg se scenske podvale mnogo lakše „provaljuju“ i radikalno odbacuju (recimo onako kako to radi najzabavnija pozorišna tviter-subverzija, moj neumorni, fiktivni rođak Dodir Đurović kojeg ovim putem pozdravljam).
OJHA NA PLATOU
Ali, na kraju, želim da priznam da se te večeri ipak dogodilo nešto neobično. Jer nakon predstave koju smo moji drugari i ja gledali u mukama, iz pozorišta smo izašli odlično raspoloženi, skoro euforični.
Nešto je učinilo da na tom talasu euforije pokušam da skačem crnogorsko oro kao Slobodan Marunović i Marko Baćović u sceni u kojoj saznaju da je njihovo preduzeće „Ilirija“ dobilo državnu koncesiju. Neko od nas zamišljao je kako sa jednom od kamenih kugli na podestima oko pozorišta pleše kao Čarli Čaplin sa zemaljskom kuglom u „Velikom diktatoru“. Neko je predložio da provjerimo ima li iste noći možda nešto i u „Gradskom“. Tolika je bila naša želja da trošimo život i zauzvrat ne tražimo ništa.
I nekim čudom, u kafani nakon predstave svi smo naručili bezalkoholna pića, jer smo osjetili da nam je pozorišni ugođaj bio dovoljan i da ne želimo da ga kvarimo ničim (teatrom te spičim!). Bili smo srećni jer smo shvatili da smo vidjeli nešto jedinstveno loše, i da se čak i takvom iskustvu treba radovati, jer se može podijeliti.
Zbog toga hvala Crnogorskom narodnom pozorištu koje je sa ovom premijerom dobilo još jednu lošu predstavu kojom će se, siguran sam, dugo ponositi.