Kad sam razmišljala o ulozi umjetnosti u društvu, često sam dolazila do različitih, međusobno kontradiktornih pozicija. Od revolucionarne potentnosti umjetnosti, preko preispitivanja umjetnosti kao takve, do zahtjeva za zatvaranjem kulturnih institucija zbog svog elitizma, nepotrebnog zauzimanja pozicije “odozgo”, političkog djelovanja i gotovo nevidljive poveznice sa svakidašnjim, običnim, skrajnutim.
Izložbe, predstave, koncerti, filmovi, sve sama otvaranja, sajmovi vešti, zvanice, držanja koja govore o ozbiljnom društvenom događaju ili društvenosti, šampanjci, fotke i fejsbuk statusi. Koliko to ima veze sa istinskom umjetnošću, potragom i mijenjanjem, najbolje govori stanje u našem društvu. Umjetnost uspijeva jedino da je stvarnost ne dotakne, u njoj se ne učestvuje, ona se gleda i sluša sa distance, njoj se divi, ali ona ostaje spoljašnje i neprobojno. Umjetnost je ono drugo i daleko, a mi kao posmatrači tamo ne stižemo ili još važnije nismo ni pozvani da stignemo.
Radnički klub “Između nas” autorski projekat Adrijane Gvozdenović i Nele Gligorović nešto je sasvim drugačije i po sadržaju i po formi, ali i po onom najvažnijem – (umjetničkom) pristupu. Višeslojan i u prostornom smislu razuđen umjetničko-teorijski projekat, imao je svoj pripremni dio, inicijalni start prije nekoliko dana, kad su autorke, radnice u kulturi, srušile jedan zid u galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore.
Bijeli zid je simbol galerijskog prostora, normirajuća bjelina koja nas stavlja u položaj distanciranog ispred, onog koji se približava a nikad sasvim ne dostiže. Onog koji posmatra, a ne učestvuje. Upravo su tu modernističku odijeljenost umjetničkog postupka, lažnu važnost i samodovoljnost autorke srušile: lupale su maljevima i čekićima u dehumanizam, a posjetitelji su se pridružili. Ovaj umjetnički projekat poziva drugog čovjeka, štoviše, briše drugost i u toj antiautonomiji umjetnika apostrofira one, u savremenom svijetu zaboravljene, a nasušne elemente – solidarnost i zajedništvo.
Time ova umjetnička akcija postaje društveni projekat, jer probijajući granice umjetničkog, odnosno suštinski svrdlajući izvan njega, obogaćuje ga i napušta.
Rušenje zida označio je početak scenografične igre. Slomljena parčad zida, gipsane krhkotine postaće zidni artefakti, simboli urušenosti koji vise sa zidova. Razapeta autonomija na zidu ― oslobođeni recipijenet/učesnik ispred nje.
Tako je sve počelo, a nastavlja se u utorak 28. januara u 19 časova u Galeriji MSUCG.
Autorke će ostale učesnike u izložbi, a to smo svi mi, uključiti u simboličku igru, u kojoj ćemo birajući društvene uloge u stvari stvoriti mrežu identifikacija i odnosa, ne samo međusobno, već i spram institucije u kojoj se umjetnička akcija događa.
Ponuđene uloge koje će biti "dostupne" na ulasku u galeriju su Vizionar, Kritičarka, Diva, Esteta, Putnica kroz vrijeme, Drugarica, Cinik. Odabir uloge svakako nije obaveza, ali je mogućnost da posjetilac učestvuje tako što će u ponuđenom okviru prepoznati svoj filter i način interakcije. Publika dakle nije pasivna, nego je pozvana da se angažuje i samoodredi.
Dostupna je i biblioteka, u kojoj nas čekaju (ne)udobne stolice na naduvavanje da se zgodno zavalimo i prepustimo teorijskom štivu koje su autorke koristile za osmišljavanje ove akcije, a koju drugarski dijele, time demistifikujući znanje kao kapital, naglašavajući zajedništvo kao najvažniji i primarni karakter znanja i njegove (upotrebne) vrijednosti.
Foto: Anja Marković/MSUCG
Na izložbi će umjetnice stalno komunicirati sa prisutnima i objašnjavati koncepte za koje traže pozornost. To su sheme i sistemi koji nas upozoravaju na sveprisutne oblike eksploatacije i neplaćenog rada koji se iz rodno zasnovanih odnosa mogu vrlo vjerno prenijeti u umjetničku sferu, jer se slične pozicije nesigurnosti, dezorijentisanosti i nemoći mogu lako pratiti kroz naizgled različite društvene pozicije. I sve je to dio otuđujućeg svijeta na koji autorke upozoravaju.
Ta klasno-eksploatativna logika ne promašuje ni slobodno vrijeme, pa autorke prikazuju i sobu za razonodu u kojoj uz čaj od koprive i maslačka možete odmoriti napregnuto tijelo i duh, ako se je to uopšte moguće u kapitalističkom sistemu.
Na koncu, lijepo je kad izložba u nazivu ima riječ “radnički”. U njoj se sublimira ne samo sav trud uložen u ovu izložbu, nego i klasni stav, potreba da se ponovo redefiniše uloga radništva koja se uprkos svojoj etimologiji svela na marginalizovane, niže klase i jedan niz sasvim određenih epiteta i podrzumijevanosti od kojih se ježe elitizovani kružoci.
Ovog puta, dvije vrsne autorke, dvije žene, radnice u kulturi skupa sa kustoskinjom Teodorom Nikčević obogaćuju ovaj pojam, vraćaju ga svima nama, ponovo ga uspostavljajući kao stvaralački i što ne reći revolucionarno potentan. Revolucionaran u onom dijelu u kojem ga oslobađa statičnosti, u kojem dozvoljava da se uloge po želji i mijenjaju, da odgovore višedimenzionalnosti ljudske prirode i stvaralačke potrebe, “i time omogući da danas činim ovo, a sjutra ono, da jutrom lovim, popodne ribarim, uveče da stočarim, da iza jela kritiziram, kako mi je upravo ugodno, a da nikada ne postanem lovac, ribar, pastir ili kritičar.” ( Karl Marks, „Rani radovi“, Naprijed, Zagreb, 1976, str. 378)
Upravo to hijerarhijsko, klasno ustrojstvo autorke preipituju. To je za naše prilike nova vrsta umjetnosti, a za nju mora postojati i nova vrsta obrazovanja.