Domagoj Zovak je satiričar i televizijski autor koji u Hrvatskoj godinama vodi borbu sa okoštalim potrebama tog društva da se svede na nekoliko komandi, uglavnom vjerskih i nacionalističkih.
Kao dio satirične ekipe Prime time, Zovak bez zadrške i na rubu pakosti, a dječački čedno napada neoustaški društveni rashod, žilav i prisutan u Hrvatskoj i nakom njenog ulaska u Evropsku Uniju.
Razgovor sa autorom smo začeli na kotorskom medijskom forumu CIM, na čijim je marginama Zovak u jednom peraškom restoranu prvi put probao biftek, kao i proveo ugodne trenutke sa svojim srpskim kolegom Zoranom Kesićem.
Da li vam prija kad vas zovu hrvatskim Kesićem, je li to udarac na ego? Nije li to, ipak, manje zlo nego da nekoga zovu “srpski Zovak”?
Naravno da mi prija. To nije udar nego gnojidba ega jer (đubre?) Kesić je u ovoj našoj nazovimo je branši televizijskih kreveljatora broj jedan i to sasvim zasluženo. Ali to bi ujedno bio i netočan opis mene. Točniji je onaj što komentatori ispod moje emisije vole ostaviti: „Kesić s Ali expressa“ ili „Kesić za siromašne“. E, to sam ja, roba s greškom, šanerska kopija i razočaranje s naručenim. S druge strane, „srpski Zovak“ zvuči... Grozno. Mislim da ne postoji tako nesmiješan Srbin koji bi ponio takvu titulu.
Kako vaši scenaristi reaguju na slavu koju vi i kolega Borna Sor kao voditelji uživate? Ima li među tim vašim scenaristima sujetnih štrebera koji bi htjeli izaći iz sjenke?
Ne znam je li dolazi u obzir vizualni odgovor moja četiri scenarista na ovo pitanje, ali evo ga ovdje. Ne mogu govoriti za Bornine scenariste, ali pretpostavljam da su slično raspoloženi i razočarani kao i moja četvorica. Njihova reakcija na moju slavu je: „Koja slava?“, „Kad će više ta slava?“ i „Zar je Domagoj pravoslavac pa ima slavu?“. Razočarani su jer ne mogu raširiti svoja krila i negdje pokazati CV i reći da su radili neku emisiju za koju je netko i čuo. Na što im optužujuće sućutno kažem da su si za to što smo svi skupa tu gdje jesmo i što nimalo ne napredujemo, svi zajedno krivi, i oni i ja. Ali oni ne žele ni čut, pa tu već i neki namještaj poleti, jer kako me nije sram njih i sebe izjednačavati...
Bude zbilja ružno, psuje se majka, traži veća plaća, polete i šake... Daleko smo mi od suptilnosti sujetnosti. Ono što želim reći, ako to nije bilo jasno do sada, ja nemam scenariste, čak ni scenarista. Imam samo sebe, svoj pomaknut um koji si je izmislio četiri scenarista i svi zajedno smo vas natjerali da ovo napeto čitate. Zbilja su dobri njih četvorica. Šteta što ih nema.
Šta je najveći domet vaše emisije, osim toga što su voditelji sačuvali tjelesni integritet?
To nije nimalo bezvezno postignuće, sad kad malo razmislim. Možda kad bi bili gledaniji, možda bi došlo do pukotina u tom tjelesnom integritetu. Sad nas štiti vlastita nebitnost. Pa ipak, od najvećih dometa ću uvijek istaknuti utjecaj na te neke naše gledatelje koji u tome što mi radimo nalaze inspiraciju i hrabrost da mijenjaju stvari na svojim radnim mjestima, u svojim zajednicama... Da ustaju protiv sitnih malih nepravdi i zala koje ostanu i neuočene za medije i javnost, ali se svakog dana to „malo dobrih ljudi“ bori protiv toga. I kad kažu da su poticaj i snagu našli kod nas u našoj emisiji... Što će ti nagrade, gledanost i slava?
Kako biste opisali ulogu trećeg člana vaše ekipe, harizmatičnog Jana Štiha?
Riječi nisu dostojne opisivati ulogu Jana Štiha, ali neka mi oprosti što ću se drznuti to pokušati. Jan je kako se ono otrcano kaže srce i duša „Prime Timea“. I još dosta organa, ponekad i mozak, kad naši mozgovi zakažu što nije rijetkost. Jan ima energije i entuzijazma kad oni ispare iz nas, ima ideja i rješenja kad smo mi beznadežno bezidejni. Jan si već 6 godina uporno upropaštava svaki vikend radeći s nama. Uvijek spreman čekati da završimo scenariji i snimamo emisiju bilo kad u rasponu od 0 do 72 sata. Odglumit će svaku pizdariju koju mu predložimo, a sam će onda svojom izvedbom i improvizacijom dići to na pijedestal kultnih pizdarija. Čovjek je jednostavno Katica za sve... Janica za sve! Glumac, snimatelj, montažer, grafičar, vozač, logističar, rekviziter, viličar, diler, ubojica. Pristao je bit će sve što hoćemo, da citiramo Bijelo dugme. Bez Jana, nema „Prime Timea“.
Prijetili su vam smrću zbog toga što ste pred bistom Franja Tuđmana nekoliko desetina puta ponovili jebi se. Zapravo je to bio politički prepjev Tomaševe, Jebi se, Nina. U čemu je izražajna vitalnost psovke, i dokle više, jebem mu miša!
Da te ispravim Brano, prijetili su mi smrću u dva navrata, 2018. i 2019., oba puta zbog nekih mojih šala na račun hrvatskih počinitelja ratnih zločina. Ali ne zbog te pjesme na račun Franje i njegovih ratnih zločina.
Ne, taj prepjev Tomaševe pjesme doživio je zadivljujuće dobre reakcije. Mislim, bilo je bijesnih koji su mi psovali sve po spisku, što je po meni sloboda govora, ali nitko mi nije prijetio smrću zbog toga. Bio je jedinstven trenutak kad je to uopće nastalo. Policija je privela čovjeka jer je na otvaranju spomenika Tuđmanu viknuo nešto „uvredljivo“ na račun čovjeka čiji je to spomenik. Tako reći, zaštitili su spomenik od atentata riječima. I, vruć, ljut i spontan zbog toga, sjetio sam se Tomaševe pjesme koja mi se jako usjekla u sjećanje kad sam je prvi put čuo u pjesnikovoj izvedbi na „Krokodil festivalu“ u Beogradu 2017. Za pola sata sam je prepravio iz „Jebi se Nina“ u „Jebi se Franjo“, jer me zbilja zanimalo hoće li spomenik izdržati to granatiranje zapaljivim psovkama.
Foto: Prime time
Izašli smo na teren, izvadili kameru, pročitao sam pjesmu, a spomeniku nije bilo ništa. A mene ni policija nije uhitila. Valjda su i sami vidjeli da spomeniku nije bilo ništa. A dokle više jebemu mu miša s tim psovkama? Ha do kraja. Volim psovke. Psovke su kao dobro destilirana emocija. Zamisli hrpu osjećaja kao hrpu krušaka, onda ih kuhaš, pečeš, destiliraš i dobiješ oštru rakiju/psovku. Onako da te zasječe. Zato su psovke tako jebene. A i rakija, kako čujem od vas koji je pijete.
Kakav je osjećaj kad nakon tako emancipatorskog performansa čovjek uvidi da je postao heroj srpskih tabloida kao što je npr. Kurir?
To zbilja nije došlo do mene i nisam to znao, pa evo mogu samo takve stvari s gnušanjem odbaciti. To mi je isto kao da me u usta zbog mojih prozivki Republike Hrvatske oko hrvatskih ratnih zločina stavlja neki srpski nacionalist, negator srpskih ratnih zločina kojem je Srebrenica mit, a rat mu je počeo 4. 8. 1995, a ne zaboravlja podsjetiti da su u Jasenovcu Hrvati ubili 700 000 Srba. Takvi mitomani imaju mnogo zajedničkog s hrvatskim mitomanima, negatorima ratnih zločina i Jasenovca kao takvog, a ne sa mnom.
Dolazite iz Slavonije, iz malog ali časnog mjesta Županja. Reklo bi se da potičete iz uzorne hrvatske obitelji. Koliko je teško biti izdajnik tako značajnog nasljeđa?
Jedina patnja u izdaji takvog nečega nije ono što sami doživljavate zbog svojeg izbora kojeg ste napravili, nego ono što vaši bližnji proživljavaju zbog vašeg izbora. To nije fer. Svaki put kad je netko od moje obitelji doživio neugodnosti ili napadanja, samo tada bi zbilja osjetio da je teško biti izdajnik značajnog nasljeđa. Bude ti teško zbog njih što ispaštaju, jer sam sebe nikad ne sažaljevaš zbog posljedica svojih izbora. Ti si spreman ušao u to i u sve što ide u paketu s tim. Oni nisu u to ušli svojim izborom i nije u redu da moraju zbog toga trpjeti bilo što zbog mojih postupaka. Nisam dijete, odrasla sam osoba i meta sam za sve vaše strelice. Ne moji bližnji.
Šta je tabu u Hrvatskoj? Dajte rang listu, molim.
Branitelji, crkva, domovinski rat. Sveto tabu trojstvo. To propitivati i čačkati po tome ruši same temelje Republike Hrvatske koji su kao i svi temelji svih nacija na ovom svijetu sazidani na nekoj laži, pljački, te žrtvovanoj krvi budala i nevinih. I naravno, tabu je netko tko je u Hrvatskoj u određenom trenutku ekonomski toliko jak da se čitavi članci povlače iz novina i izbacuju se TV prilozi na nečiji mig. Nekad je to bio Agrokor i Ivica Todorić. Danas su Prvo plinarsko društvo i Pavao Vujnovac.
Reklo bi se da vam je katolička crkva zanimljiv materijal za pošalicu. Niste tako mislili u mladosti? Od kad datira vaše otpadništvo?
Nisam tako uvijek mislio. Kao što sam bio zapaljeni Hrvat, bio sam i zapaljeni katolik kad sam bio dijete. Sama ideja da postoje ljudi kakav sam ja danas bila mi je nepojmljiva. „Da netko ne vjeruje u Boga? Tog sjajnog tipa koji toliko toga divnog učinio za nas?!“ A ja sam u Boga tada zbilja vjerovao, jer sam ga osjetio da je prisutan u mom životu. Ima ta slijepa pjega s kojom živite kao vjernik, jer Boga u svemu onome dobrom vidite, a kod lošeg mu ne zamjerate. No, kako sazrijevate, ako sazrijevate, ne možete više ignorirati količinu lošega oko sebe, a i sve one pozitivne stvari oko vas se čine kao sretna slučajnost, a ne Božja volja. A ako i je Božja volja sve dobro, onda jednostavno tako je Božja volje i sve zlo. A takav „biseksualan“ Bog kojeg jednako rajca i dobro i zlo je poprilično u konfliktu sam sa sobom i s onim što su nam pričali o njemu kao Svemogućem, dobrom ocu.
Foto: Prime time
I odjednom se raspala cijela ideja Boga u mojim očima i dalje idem bez njega. Slobodniji sam, ali naravno imam teži posao dati smisao svojem životu jer sada nema vječnog života i sreće u raju, ako ovaj život bude sranje. Sada je na meni da probam biti što bolji čovjek ne zato jer me čeka neka nagrada, nego jer je to dobro samo po sebi. Zemlja bi bila sličnija raju da dobrom jedni prema drugima stvaramo raj ovdje. Osim toga, nema ispovjedi da me odriješi od mojih grešaka, pa se s njima mora živjeti. Najteže je naravno na sprovodima. Tada je zbilja teško biti ateist. Ali barem nema samozavaravanja.
Volite li floskulu, “šalu na stranu”?
Da, ali u onoj „na stranu nastranu šalu na stranu“.
Šalu na stranu, postoji li zdrav način da se iz alternative skoči u glavni tok, od toga pristojno živi i zadrži neograničena sloboda izraza?
Nažalost mislim da ne. Nekih kompromisa tu mora biti. Osobito na ovim prostorima gdje sloboda govora i sloboda umjetnosti još nisu prepoznate kao naročito bitne ili kao potencijal za zaradu. Čim pretjeruješ u uživanju u jednoj ili drugoj slobodi, ili u ovom našem poslu satire, koja je kao sjecište tih dviju sloboda, govora i umjetnosti, čim ti „pretjeruješ“ s tom slobodom, osuđen si na kablovsku televiziju i skroman budžet da tamo budeš kao eksperiment u Petrijevoj zdjelici koji će vlastodršci pokazati pred stranim gostima i reći „Eto vidite kako je sloboda govora kod nas apsolutna.“ Ali zapravo i nije. Mi smo mala zemlja, malo društvo i ono najbitnije, malo tržište, jako spojeno na državnu sisu. A mi redovito vrijeđamo državu i izgled njezinih dojki. Zato je podrškama nama uvijek nekako anoninimna, a ne od nekih sponzora, jer sponzori još vole državi dojke i ne žele da ih netko naglo skine s njih, samo zato jer su se družili s nama. Zato je to najbolja cenzura. Uguši nas nebitnošću i učini nas parijama društva. Što će ti gulag?
Sve više političara, predsjednika država, kongresmena i visokih zvaničnika u svijetu su komičari, klovnovi, glumci, rijaliti zvijezde. Osjećate li se nekad da je vaš žanr zapravo kidnapovan, a ironija i satira prestali da budu istinska subverzija?
Očito je novac, a prije svega mito bolji u politici nego u svijetu satiričara, komičara i klauna. Nitko ne miti satiričara i kaže mu „Daj isprdaj ovog mog političkog protivnika.“ Ostaje pitanje je li satira uopće ikada i bila subverzivna. Nekad se pitam isprdavajući li sve što vidim oko sebe na neki način i normaliziram sve to. Znate, kad vam ministar kojeg ste najbrutalnije prozivali, vrijeđali i sprdali kaže da vas redovno gleda i da je fan... Zapita se čovjek malo oko svojeg subverzivnog djelovanja. Uvijek se volim poistovjetiti s klincem iz „Carevog novog ruha“ što je viknuo „Car je gol!“, ali slabo tko se danas opali smijat caru. Neki ga čak i brane oko njegovog modnog odabira, a on sam, sasvim neposramljen hoda dalje odjeven u svoju (korupcijsku) mrežu.
Vjeruje li se satiričaru kao čovjeku kad kaže nešto izravno, ili se u svemu traži neko dublje značenje.
Vjeruje se, osim naravno što se često i od strane mnogih traži neko dublje značenje u onome što kažemo, te se implicira da nas za to sve što kažemo plaćaju Soroš/ masoni/ Srbi/ WHO/ udba/ CIA/ Rusi/ WHO, ali bend/ WTO/ Bilderberg/ Četnici / Albanska mafija/ Rotschild/ NLO/ Komitet 300/ 36. Komora šaolina/ Đilas/ WHO, ali doktor
Kažite izravno, volite li Tita?
Ne znam je li to voljenje što gajim prema njemu, ali respektiram da je imao muda s loše opremljenom i naoružanom vojskom suprotstaviti se nacističkom stroju i njegovim ustaškim lakejima. Nakon pobjede nad njima uveo je industrijsku revoluciju u zemlju koja je bila poljoprivredna i opismenio sve nas koji smo bili nepismeni poljoprivrednici i stočari. U biplorano podjeljenom svijetu od Jugoslavije je napravio nekakav faktor u međunarodnoj politici kojeg se pita za mišljenje, a ne tretira ga se kao puku koloniju, što su naši prostori od srednjeg vijeka bili, a danas opet postali. Tako da poštujem tog bravara iz Zagorja. Ostao je nenadmašan.
Najgluplje pitanje čuvali smo za kraj: šta fali da se napravi emisija nalik vašoj koja bi bila gledana svuda u granicama našeg zajedničkog BHSC jezika?
Nije to najgluplje nego najopasnije pitanje. Kad bi netko bio tako lud da financira tako što, da se ima ozbiljna produkcija, i grupa televizija koje bi to emitirale na nacionalnim frekvencijama svih država, e onda bi takva jedna emisija s multietičnom ekipom satiričara počela progrizati kroz nacionalne mitove koji nas strogo drže razdvojene u svojim državama, takva emisija bi stvorila osjećaj poprilične jednakosti među nama, jer shvatili bi ljudi da nas jednako lažu i potkradaju, a u isto vrijeme huškaju jedne na druge. Dakako, postoji mogućnost da bi se na prvom kolegiju odmah pošteno isposvađali na pas mater baš po nacionalnom ključu i više ne bi bilo takve emisije. Štogod da bi se dogodilo, opasno je to pitanje, a ne glupo