Nekako sam godinama propuštao da pitam pravu osobu ili makar dublje zalutam kroz literaturu, kako bih otkrio zašto Njegoš na svojoj jedinoj fotografiji nosi crnu rukavicu. Mašta kaljena na mnogim misterijama dvadesetog vijeka i dokrajčena izumom jutjuba, uglavnom je bauljala između nekoliko teorija, od koji je nekakav masonski običaj bio apokrif što mi je prvi pao na pamet.
Zatim sam o Njegošu sa slike mislio malo slobodnije, kao o protobitniku koji je cijelim držanjem tijela podupirao upravo taj pomodni kožni detalj, aksesoar jednog nadbića koje živi u gudurama među kozama i čuvarima brda, ali eto, šalje faraonsku poruku generacijama dolazećih i lično meni, da pank nije mrtav i da nikad umrijet neće, i to ne pank kao nekakav muzički pravac, nego kao revni odgovor na nepravdu, očitan u zajebanom stavu i ikonografiji.
Mašta je gonila dalje, sve do Luče Mikrokozma koju neki upoređuju sa Miltonom zbog raskoši jezika u povodu boga, ali i palog anđela, pa Njegoša proglašavaju manihejskim misliocem vjere u dualizam dobra i zla, što bi ga opet bacilo nazad do zoroastrizma kome luča bješe glavni simbol, a crna rukavica u vrlo slobodnom prevodu jedan pol istine. Misteriju je dodatno podgrijavala činjenica da na poznatom oslikanom platnu koje je nastalo po ovoj kalotipiji, obje Njegoševe ruke jesu gole, prsti ljevice lijepo vajani, ali nekako lažni kad znaš da su doslikani kao prirodni falsifikat.
Sve u vezi Njegoša očas postane interesantno, čak i nakon što je poginuo na ratištu devedesetih, nakon što je raščerečen, i inkubiran sjemenom zla, značenjski orobljen i divinizovan od strane lukavih popova i nemušte književne pastve koja se klanja citatu i bukvici. Godinama, decenijama, nisam čuo ništa pametno, novo i zanimljivo o Njegošu, o njegovom djelu koje čami u tiradama, pod tiroidnim gušama nacionalnih bardova, kočijaša i sjecikesa, pa je valjda moja sirota mašta pohrlila da u rukavici iznađe čudo i sponu, da ga povežem silom na sramotu sa novim vremenom. Pa kad mi sljedeći put neki Englez kaže kako su našli tragove gandže u Šekspirovom pajpu, da mu ponudim sliku i objasnim tajno bratstvo crne rukavice, kome je Njegoš pripadao, o kome je Šekspir mogao samo da sanja.
Ali, jao, došlo je konačno vrijeme za istinu i izgleda, drugari, da crna rukavica nije ništa od gore pomenutog, a začudo, nije ni korota za Kosovom. Istina je naravno prosta i poražava maštu na tako sramotan način da mi je olakšanje čitaocu priznati koliko su niske, glupe i površne bile moje mistifikacije, pa ipak, nadam se još i sad, tjerane nekakvom dobrom skrovitom namjerom.
Njegoš je samo bio bolestan, Njegoš je na toj fotografiji umirao. Nije trebalo da cimam akademika Čilikova koji mi je promptno odgovorio da je riječ o zlom ekcemu na ruci kao posljedici bolesti, trebalo je makar slijediti puku Vikipediju gdje fino piše da je fotograf Anastas Jovanović Njegoša svjetlopisao u Beču, u ljeto 1851, dakle nekoliko mjeseci prije nego će se Radivoj Petrović predstaviti Tvorcu i učiniti svoj put beskonačnim. Ali patos na stranu, Njegošev pogled za koji sam nemalo puta pomislio da je pogrešan uzor naciji, onako mračan i osoran, sad vidim kao pogled umirućeg čovjeka koji shvata da će to biti jedina slika za potomke i da mora gledati hrabro u kraj.
U nagonu samokažnjavanja obrušio sam se na medicinske sajtove i odbacio nekoliko teorija tuberkuloze kože, da bih konačno došao do Miliary TB tipa koji mi se učinio dostojnim pjesnika - opak i nezlječiv sa užasnim pečatima koji svjedoče žarišta na plućima i širom tijela. Terminalno i pogubno stanje čak i u doba imunoterapija i lasera, a kamoli u davno ljeto kad je Njegoš posjetio bečkog ljekara, koji mu je morao poručiti samo jedno, da požuri kući da umre. Nakon Njegoša genija, Njegoša Crnogorca, Njegoša Srbina, tajnovidca, ljubavnika, pjesnika, šerifa i vladike, konačno sam vidio Njegoša čovjeka, i bio mi je prvi put živ izvan stihova, prvi put mi se lično obratio, bez da ga neko sprovodi kao taoca. Razumjeće dobri čitalac, nekad je teško misliti da je Njegoš umro, dresirani od malena Crnogorci dirljivo žive u lirskoj paroli nižeg estetskog ranga po kojoj Njegoš na Lovćenu spava.
Toliko mu je lik ideologizovan i dehumanizovan, urnisan mačoidnom maštom plemena, da mi se jedan modni detalj učinio porukom, šifrom, političkim ili vjerskim simbolom, morala je rukavica biti nešto epohalno, čudesno i tajno, samo da ne bude običan znak ljudske patnje i falinke. Ipak, upita li me neki radoznali Amerikanac za misteriju Njegoševe crne ruke, neka se dobro drži, nadmašiću Dena Brauna, ima da odguslam svoj đir, čisto da se onaj silni trud od ranije ne baci.
Vijesti, 2018.