Prije neki dan sam na buvljaku naišla na stari radio iz 1972, zapadnonjemačke proizvodnje. Prodavac staklarije i kristala što podgoričkim buvljak-mušterijama nudi posljednji krik otpada iz njemačkih kuća, slučajno ima i poneki sitni kućni aparat, pa mi je radio prodao za 10 eura, uz iskreno priznanje da ga nije probao i da ne zna da li uopšte radi. Toliko je lijep da sam pomislila da je za te pare dovoljan i kao ukras, ali sam se potajno nadala ipak radi. Njemačko je to, mora biti da nije pokvaren, ne bi ga neko pokvarenog držao u kuću, to rade naši ljudi, Njemci ne.
Mali problem sa kontaktom na par dugmadi je riješen i radio je zapjevao. Zvuk je magičan i sigurna sam da to ne bi rekla samo nostalgična duša za prošlim vremenima, nego i neki savremeni tehnički mag. Zbog novog aparata sam uvela i novu rutinu – svako jutro uz kafu uključim radio. Odmah nakon prvog jutra shvatila sam da imam problem sa tim planom, jer ne mogu naći stanicu koju bih cjelodnevno i stalno slušala. "Ova muzika je previše svjetovna", rekao je B. i precizno opisao duh današnje muzičke konfekcije. U stalnom prebacivanju stanica izgubila se ljepota moje prvobitne namjere, pa sam pomalo razočarano sljedećih dana mijenjala stanice kako bih dobila makar desetominutnu satisfakciju u cugu. Tako sam jutros naišla na jednu popularnu, ali svakakao alternativnu emisiju, koja je priznajem više za kola nego za kuću, jer se lakše sluša u napetosti saobraćajnih gužvi, u grču i brzini nego kod kuće dok se budiš.
Čak i u takvoj emisiji prisutan je jedan momenat – sve više shvatam blago primitivan i za svako napredovanje i modernizaciju grada ubitačan – pozivanje na duh Podgorice i gradoljubive pjesme njoj u čast. Naime, slušalac je tražio neku odu Podgorici, da mu osvešta jutro, što je voditelj odbio da učini. Pitanje je ne samo može li pjesma u čast gradu da bude istinski kvalitetna – možda mi jedna pada na pamet, nego i šta taj ekskluzivni momenat pojanja gradu zapravo znači, kad je Podgorica, nekadašnja Mirkova varoš danas ništa mnogo više od toga, a neće ni biti ako su joj, uz poštovanje njihove posebnosti i šarma, referentne tačke Stara Varoš, Gradić Pejton i Sahat kula.
Taj stari podgorički duh koga se samo oni sjećaju, kao što se neki drugi sjećaju stare bašte hotela Crna Gora, nastupa Zorana Kalezića i tih nikad preboljenih kolača i druženja. Duh koga čini nekoliko momenata koje valjda na sličan način ima gotovo svako crnogorsko selo, insistiranje na toj dobroj prošlosti na koju svako malo treba referisati i oživljavati je, čini Podgoricu nestabilnim predgrađem nekakvog evropskog grada, ali ne više od toga.
Kampanje za predstojeće izbore odreda to i pokazuju i na tu se šturu, tradiciji okrenutu kartu uvijek sigurno ulaže. Tako je koncert podrške dr Nerminu Abdiću očekivano bio pojanje zetsko-starovaroških umjetnika koji pjevuše na svakom vašarskom skupu od kad pamtim, valjda da ljekar koji od silne i zahtjevne škole nije imao vremena da se muzički edukuje pokaže da pripada narodu. I sve je to super ako želiš da zadržiš duh varoši.
Može li se zamisliti neki izvanjski bend na bini ispred Sahat kule, ili je to skrnavljenje dobrog, starog podgoričkog duha? Može li se i koncert održati, čak i takav da odmah sa druge strane isto tako zaostale Podgorice ne zavape protiv islamizacije i što takva otvorena mržnja znači? Nije problem kvalitet muzike, nije problem kič koji kandidat nudi, nije problem što ortoped želi u gradonačelničku fotelju, nego je problem što je Musliman ili Bošnjak? U gradu u kome se kulturnim kvartom zove potez između gradskog muzeja kojeg malo koji stanovnik ovog grada, da ne kažem Podgoričanin redovno posjećuje, Kuslevove kuće koja nažalost živi svega nekoliko mjeseci godišnje, gradu u kojem se smjenom vlasti mijenjaju samo pozicija klupa na javnim prostorima, po ideološkom ključu smjenjuju investitori što grade neplanske zgrade, ugrađuju novi kontejneri i mijenjaju političari na press konferenciji koja najavljuje festival kulture.
Taj lažni duh Podgorice ne treba slaviti, treba ga potpuno dovesti u pitanje, razoriti ga, izaći iz kruga staropodgoričkih lažnih oda o zajedništvu, u koje ne može povjerovati niko ko samo pogleda zidine u Staroj varoši ili dvorišta zgrada u kojima žive. Nikakvog tu zajedništva nema, niti je bilo, treba pričati o nekim drugim vrstama okupljanja, koja nisu geografski pozicionirana u jedan sivi kvart, nego uzdignuta na zajednički cilj, koji neće opjevati Zdravko Đuranović i Serhatlići, nego neka druga pjesma. A jednako je čekamo i ja ispred radija i Podgoričanin, odakle god on bio.