Prije nekoliko godina nekim čudnim spletom okolnosti krenuo sam da čitam o Suli Radovom. Pročitao sam dvije knjige: "Sula Radov u svom vremenu" autora Vukote Radulovića i "Sula Radov (Evropski racionalizam i crnogorsko običajno pravo)" Čedomira Bogićevića. Ove dvije knjige predstavljaju oko polovinu svih objavljenih djela o Suli Radovom, što me, uz činjenicu da sam razmišljao o ovoj temi duže od 15 minuta, automatski čini stručnjakom za ovu oblast.
Zamislite onda moje oduševljenje kada sam saznao da je nedavno osnovana Fondacija Sula Radov s ciljem “da sačuva zaostavštinu crnogorskog, katunskog i komanskog kapetana, gvardijana, narodnog sudije, koji je za života zavrijedio oreol “narodnog mudraca” i nedugo zatim postao prepoznat kao crnogorski Sokrat”. Dodatno, u planu je i predstava "Sula Radov i četiri gospodara (Petrovića)" koju pripremaju Sonja Tomović-Šundić i Slobodan Marunović, stvarno divne novosti!
Navedeni ciljevi fondacije kao da su prepisani iz ove dvije prethodno pomenute knjige, a sve kao pokušaj da se Sula Radov i njegove izreke situiraju u okviru nekakve crnogorske intelektualne tradicije. Ne samo da je Sula Radov postao nahijski Sokrat sa jasnom pravno-filozofskom doktrinom, već je istaknut kao utemeljivač "umne orijentacije crnogorske škole prirodnog prava". Za autora Bogićevića Sula je neka forma preteče Kanta, jer je svojim izrekama anticipirao evropsku racionalističku misao.
Oduvijek sam vjerovao da naša intelektualna baština ne može baš da parira evropskoj, međutim, zahvaljujući Suli i njegovim doskočicama, shvatam da nema potrebe za takvim kompleksašenjem. Isti zaključak ima i Branislav Radulović, jedan od osnivača fondacije, koji ističe da izostanak Sulinih učenja i anegdota iz predmeta nacionalne istorije države i prava, kao i njihova odsutnost u programima retorike i etike, ne upućuje samo na manjak odgovarajuće kulture sjećanja na ovog iznimnog pojedinca, već i na zanemarivanje obimnog nasljeđa crnogorske nacionalne istorije.
Ovakvo bavljenje tradicijom nije raritet za balaknoidnu istoriografiju. Moglo bi vas iznenaditi saznanje da su gotovo sve nacionalne kulture u regiji navodno predvidjele velike evropske filozofske tokove. Obično se to dokazuje tako što se izvuče dio iz nasumične narodne pjesme, na primjer neki dio gdje guslar kaže “loše je činiti zlo bez obzira na posljedice”, što je dovoljno materijala lokalnom filozofu da zaključi kako je ta pjesma predvidjela deontološku etiku.
Ono što Sulin slučaj čini još zabavnijim od ove klasike je osnov na kojem formiramo mišljenje o njemu. Sula, naime, nije zapisao svoje mudrosti, jer je bio nepismen, niti je imao svog ličnog pisara. Tako Branislav Radulović ističe da Sula nije imao učenika poput Sokrata, koji je imao Platona da dokumentuje njegove umotvorine, već su se Suline misli širile putem usmenog predanja. Što je zanimljivo zapažanje jer ni Platon nije direktno zapisivao Sokratove misli; Sokrat u njegovim dijalozima služi kao lik kroz kojeg Platon izlaže vlastite filozofske ideje.
Svakako, ova ideja rekonstrukcije nečije filozofije iz usmenog predanja, čije vrijeme i mjesto nastanka nijesu nikom poznati, djeluje kao totalno besmislen čin. To je kao da pokušate rekonstruisati istorijski lik i životnu priču Perice na osnovu skupljenih viceva o njemu. Štaviše, kada se pročitaju neki od Sulinih citata koji navodno dokazuju njegovu genijalnost, jasno je koliko su te priče izmišljene.
Portret Sule Radova, Slavenko Rakočević - Rakoč
Tako je i sa mojom omiljenom anegdotom o Sulinom razumijevanju zakona, prava i pravde. Sve počinje kada knjaz Nikola organizuje debatu o suzbijanju kriminala kao što su pljačka i ubistva (ako je vjerovati pričama o Suli Radovom crnogorski vladari su stalno organizovali ovakve i slične rasprave). Kada je Nikola uputio pitanje Suli Radovom što on misli o bezakonju, Sula je dao svoje viđenje: "Ako se ne može bez zakona – vrijeme ga je donijelo, ne može se, odista, ni bez dobrih običaja. Vlas čuva zakon, vrijeme običaje – zato oni dulje traju. Prava se ne uspostavljaju, ka što neki misle – ona postoje! Zakon ih može, samo, urediti i čuvati."
Na Nikolino dodatno pitanje o kojim tačno pravima govori, Sula je odgovario sa: "Na svakojaka, bez kojih čojek ne može, a najviše na jedno – slobodu! Mi se dičimo da je ima na pretek, a ja mnim da nema! Ograničena je osvetom, ubijanjem, otimačinom i mučnim životom. Ako bi uveli zakon, koji bi ubijao poganu riječ, onda bi ubili slobodu riječi. A to ne bi valjalo, gospodare!"
Nekome ko posmatra sa strane može se učiniti pomalo neobičnim da Sula Radov, nepismena osoba iz 19. vijeka, izražava ideje koje precizno odražavaju principe liberalne i teorije prirodnog prava, ali to nije slučaj za sve. Neki crnogorski akademici drže da je ova priča krunski dokaz Suline genijalnosti. Ono što je dodatno interesantno jeste što Sula ne samo da izražava ove relativno kompleksne misli, nego ih iznosi koristeći prikladnu pravnu terminologiju, pa tako razlikuje zakone države od običaja a zatim ih subordinira konceptu ljudskih prava. Istovremeno, smatra da je sloboda jedno od glavnih ljudskih prava koje je „ograničeno osvetom, ubijanjem, otimačinom i mučnim životom“, i kako bi se očuvala ta sloboda zakon mora da garantuje slobodu govora. Ovo je klasični anahronizam, ideje moderne pravne teorije i današnji ideali su stavljeni u Sulina usta kako bi se izmislila crnogorska pravna tradicija.
Ono što mi smeta u ovakvom pristupu istoriji Crne Gore, osim što je potpuno neistinit, jest osjećaj samoprezira koji se implicitno provlači. Naša tradicija postaje vrijedna samo ako se uklapa u moderne agende, ako se od nje može iznjedriti neki grandiozni intelektualni pokret. Prava vrijednost crnogorske kulture je time zanemarena, a istorija postaje poligon za stvaranje nacionalnih mitova, ništa više. Autentična crnogorska tradicija sadrži mnogo vrijednih i zanimljivih elemenata, ali samo kada je promatramo kroz njen vlastiti kontekst. Ovaj pokušaj njenog preoblikovanja izgleda kao izraz srama prema njoj.