Dobro je, najgore je valjda prošlo.
Nekoliko mučnih dana morali smo da trpimo, u životima i na društvenim mrežama, izlive gnijeva i razočarenja naših vrlih sugrađana glede izbora nove Vlade. Jedan veli da će „njegova čestitka ovaj put izostati“, druga ne može da gleda „iste njuške“ ponovo na TV-u jer za to nije glasala, a treći nas je, da bi nam dočarao što misli o svemu, častio svježom slikom još svježije – kravlje baljege.
Ok, svi nešto osjećamo i mislimo o ovome – na kraju, o našim se životima radi. Ali, što to jedna vlada, pritom sastavljena od ideološki suprostavljenih stranaka i ličnosti, može da učini pa da zasluži ovakav izliv verbalnih fekalija po sebi, prije nego što je uopšte i izabrana?
Ako izuzmete komentare koji odražavaju lični animozitet prema nekolicini ministara (nekima smeta KK dvojac bivših glavešina, nekima SNP-ovci, a treći smatraju, sasvim opravdano, da dio ministara nema adekvatan CV za takvo zvanje), ono što je zajednički imenitelj svim kritikama definitivno je – strah od povratka DPS-a na vlast.
Kad počnete da se presabirate i prisjećate - što su nam tačno učinila ova tri obična slova, pa se sad pokrivamo jorganom preko glave na samu pomisao da bi nam se mogla vratiti u TV dnevnike i živote - shvatite da nije lako sa distance od nešto manje od dvije godine od pada režima imati definitivan stav o jednom istorijskom razdoblju, a da se pritom ne uživi u ulogu Nebojše Medojevića dok DPS-ovce isljeđuje na stadionu, uz pomoć reflektora i prskalica, i u isto vrijeme ne padne u nacionalni zanos i olako oproste grijesi, zbog zasluga za pleme.
Neke stvari su, međutim, odavno jasne, a poslednji događaji su ih bez ostatka potvrdili.
OSJEĆAJ NEMOĆI
DPS-ov režim je, prije svega, sumanutom spoljnom politikom u prvoj fazi vladavine uspio da zemlju uvede u rat. Uslijedile su, kao logična posljedica takve politike, sasvim opravdane i potpuno izazvane ekonomske sankcije, koje su bacile na koljena ono malo privrede što su komunisti, vodeći se ličnim osjećajem i ideološkim imperativom emancipacije, uspjeli da podignu. Ostatak ekonomije uništen je u narednih dvije i po decenije, bezočnom pljačkom, koja je mogla biti izvedena jedino nakon što se izbiju zubi pravosuđu, medijima i svim drugim važnim i političkim i ne-političkim institucijama. Partijska pripadnost zamijenila je kompetencije i lične kvalitete kao uslov za napredovanje u bilo kojoj iole važnijoj struci. Zemlja je definitivno, kao posljedica svega ovoga, (p)ostala svjetska periferija, sa uvozno zavisnom ekonomijom niske produktivnosti, fasadnom demokratijom i čak spornim političkim i drugim slobodama.
Ovdje dolazimo do najvažnije tačke: jednom kad je stvorio osjećaj nemoći kod policajaca, tužilaca i sudija, te vodećih ljudi najvažnijih institucija, DPS je, kako su mislili, zakovao poslednji ekser u kovčeg crnogorske slobode. Stvorio je sistem pritisaka i klijentelizma, eufemistički nazvan „siguran glas“, kojim je od izbornog procesa napravio karikaturu. Znamo dobro i vi i ja, i svako ko nije prespavao godine novog milenijuma u Crnoj Gori, da su izbori bili obična farsa - suštinski su se završavali i prije nego što su počeli – i to ne na biralištima, već u sveskama na kockice koje je šaka nesrećnika nosila svojim osiromašenim i poniženim rođacima i komšijama, da potvrde da su dio strašnog sistema ucjena i prikrivenog nasilja. Sve ovo, naravno, uz žmurenje onih koji su dužni da to spriječe.
Ozbiljni grijesi, nema zbora. I što ćemo sad sa tim?
LANCI & KATANCI
Tog 30. avgusta 2020. godine, nakon što je poštovani narod, ogorčen što mu sad još diraju i crkvu i rijetke preostale idole, odlučio da se ipak pobuni, dobili smo novu vlast.
Raščistili smo konačno sa korupcijom, pritiscima na institucije i partijskim postavljenjima, počeli da hapsimo odgovorne za izborne krađe...
Šta kažete? Nismo? Ništa od toga?
Nismo zato što nam, draga braćo i sestre, koliko god to ovog momenta zvučalo skandalozno – DPS i nije bio problem. Zapravo, bio je problem onoliko koliko bi vam bio problem lokalni lupež koji bi vam odnio bicikl ako biste ga, kojim slučajem, ostavili preko noći na ulici.
A ovaj bijes koji sada osjećamo spram DPS-a, i koji čini da ne uspijevamo da se razumno postavimo prema aktuelnim vladama i vlastima, funkcionalan je i pametan taman kao kad biste uzeli bejzbol palicu da po naselju tražite tog lupeža da se s njim obračunate. I pritom zaboravili da novi bicikl, za koji ste dali još para, negdje sakrijete.
Benksijev rad u Notingemu, foto: @banksy
Jer, vrh ove partije je, da prostite, samo grupa wise guys-a koja je iskoristila vašu glupost kao priliku da vam nekažnjeno odnese taj bicikl. Zato što bicikl nije, jelte, bio dobro vezan lancom.
A lanac smo, dragi moji, svi mi. Posebno oni koji obuku togu pa uđu u sudnicu, i oni što se dohvate internet domena koje posjećuju i na njemu se informišu hiljade. Ali i svi drugi, od kojih se očekuje da ljudski radimo svoj posao i da mislimo na zajednicu da bi sistem funkcionisao.
Možete li da zamislite neki od, recimo, štetnih građevinskih poduhvata po našim gradovima, na kojima su profitirali miljenici režima, a da u istom nije učestvovalo makar 5-6 arhitekata i drugih inženjera? Onaj što je dužan da udara pečate, pa projektant, pa revident. A đe je, dok se to dešavalo, bila stručna javnost, njihova komora i druge organizacije koje su, po pravilima i struke i elementarne građanske pristojnosti morale da reaguju?
Isto je i sa privatizacijama, i marifetlucima u pravosuđu.
OD KURTE DO MURTE
I tako dokle hoćete – ništa DPS nije mogao bez naše pomoći. A današnja Crna Gora je, koliko vam god to grubo zazvučalo – naš zajednički zločinački poduhvat.
Režimi kao što je bio onaj koji je predvodio DPS nastaju, kao i mnoge teške bolesti kod čovjeka, tamo gdje oslabi imunitet. Ili, kao u našem slučaju, tamo gdje taj imunitet, oličen u nauci, kulturi, znanju, profesionalnom i građanskom integritetu i solidarnosti, sticajem istorijskih okolnosti nikada nije valjano ni uspostavljen. Iako nam je šačica avanturista i entuzijasta proizašlih iz herojske epopeje drugog svjetskog rata ulivala lažnu nadu da jeste.
Vrijeme posle izbora 2020. jasno je pokazalo da se, velikom izbornom trijumfu unatoč, ništa od pogubnih praksi kojih smo se deklarativno gnušali nije promijenilo. Čak su pojedine stvari, ranije nevješto skrivane, postale javne i direktne. Ozbiljan dio društva koji se borio protiv prethodnog režima počeo je, čak, ove pojave da pravda – upravo strahom od DPS-a. Što, opet, navodi na zaključak da im nije smetalo što se krade, laže i manipuliše, nego što to rade tamo neki likovi koji se njima na dopadaju.
To nas sve zajedno dovodi do suštinskog pitanja: hoćemo li i dalje da se dijelimo u grupe, koje se sada (i to bi bila jedina prava promjena, a zlobnici bi rekli – zamjena) smjenjuju na vlasti, ne odričući se privilegija i moći, ili ćemo da na duge staze stvaramo društvo u kome politička prevlast ne znači da može da se pljačka i tlači.
Ovo drugo se ne postiže, kako su mnogi naši pametnjakovići mislili, osnivanjem nove političke stranke, koja, gle čuda, kao klon liči onoj prethodnoj od prije 5-6 godina. Postiže se ličnom hrabrošću i poštenim stavom, prema svom poslu i domovini.
Kad ovo shvatimo, strah od DPS-a (ali i drugih političkih bauka, makar dok ne prepoznamo u njihovim programima otvorenu mržnju i sposobnost za destrukciju) vidjećemo kao običnu fobiju. Iracionalno osjećanje koje nam veže ruke i uvodi nas u začarani krug od Kurte do Murte i nazad.
Prestaćemo da se plašimo. I početi konačno da živimo.