Glumac Svetozar Cvetković imao je sreće da se ne troši u filmovima koji su zabavljali narodne mase, a da ipak postane jedan od najpoznatijih jugoslovenskih glumaca. Još kao student zapao je za oko velikanima filmske umjetnosti, Dušanu Makavejevu i Miši Radivojeviću koji su usmjerili njegov glumački rast. Posebno je važna Cvetkovićeva saradnja i prijateljstvo sa Radivojevićem, sa kojim čini jedan od velikih tandema (post)jugoslovenskog filma.
Bio na pozorišnoj sceni ili u krupnom kadru, Cvetkovića odvaja neverbalna izražajnost koja mu je omogućila da stvori atipične likove koji su generatori velikih radnji i dramskih pomjeranja. Uloge u predstavi Jegorov put (2001) ili filmu Vreme čuda (1989) primjeri su upravo te glumačke svedenosti i dubine koja se teško objašnjava.
Glumio je u djelima na rubu poetike apsurda pa sve do najfinijih psiholoških drama. Od sovjetskog majora Viktora Borisoviča Lazutkina koji se potuca po ulicama Berlina u kultnom filmu Gorila se kupa u podne (1993) do minijature sina Hulija Popović koji u filmu Tango Argentino izbacuje ostarjelog oca iz stana, Cvetković je razvio cijelu galeriju likova sa produženim emotivnim dejstvom, junaka koji ostaju slika urezana u kolektivnoj memoriji.
Posljednjih godina igra u serijama. Iako kaže da je svjestan štetnosti hiperprodukcije TV serija u Srbiji, poneki mladi glumac će od svega imati koristi, jer će dobiti pravu šansu u pravo vrijeme.
Govoreći na Tribini 201 u Podgorici, Cvetković se podsjetio kako je nastupao pred Titom, ali i kako se našao na bini sa Elijarovom pjesmom od 25 strofa koju je morao izgovoriti pred Slobodanom Miloševićem i Mirjanom Marković.
"Politički diletant", kako se voli nazivati, Cvetković je ostao Jugosloven, nespreman da pravi kompromise koji su razorili zemlju u kojoj se osjećao slobodno.
"Rekli su sa je SFRJ bila laž, u redu, ali meni se ta laž dopala."