Ko je bio Ratko Žarić?
Socijalizam osamdesetih i heroji na betonskim postamentima. Školskoj djeci sve to bilo je dosadno, Skojevci su bili isti, svi sa kosama na talase, u košuljama. Imali su bronzane plohe namjesto očiju. Skulpture bez zjenica. Pritom, taj Ratko Žarić nije ni bio narodni heroj. Nisam mogao pronaći ništa u knjizi. Taman kad sam htio da odustanem, javio se drug i poslao print screenove.
Monografija Osnovne škole Ratko Žarić u Nikšiću. Među dosadnim godišnjacima i zaključcima nastavničkog aktiva, pronašao sam nekoliko stranica.
Predratni komunista, matematičar, rođen te i te. Neko ko je krio zadnji zalogaj i hranio ilegalce po beogradskim podrumima. Hapšen, žigosan, tučen. Prokletstvo, rekao bi neki strip junak - sve što sam dobio bilo je jedva malo jače od krokija.
A onda sam sasvim slučajno, zaista nabasao na strip.
Crtež je Miše Markovića, priča Đurice Labovića, zaplet malo nabudžen, detektivski, ali prilično oslonjen na istorijske fakte koje sam provjerio u zvaničnoj biografiji. Ratko Žarić bio je dvostruki špijun koji je odavao pogrešne podatke Italijanima i otkrivao njihove tajne partizanima.
U životu i u stripu, kao internirani predratni komunista u logoru Klos u Ablaniji, on uspijeva da obrlati upravnika i ubijedi ga u svoje špijunske mogućnosti.
Priča je stvorena za film, pa ne čudi da je scenarista stripa Labović zapravo jedan od autra partizanskog klasika Vrhovi zelengore. Kako god, valjda je Ratko otkucao nekoliko sitnih dojava da stekne povjerenje Italijana i bude vraćen u Crnu Goru sa zadatkom da se infiltrira.
U stripu “Crnogorski Štirlic” iz 1980. toga nema, ali u istorijskim zapisima piše da je Italijanima dao pogrešne kote i da su opako granatirali Zlu Goru kod Nikšića od čega je stradalo samo jedno zalutalo tele. Nomen est omen, Zla gora bila je mjesto gdje će Ratko Žarić pasti u ruke četnicima. Desilo se to već kad je bio u jedinici, kad se sa jednom brigadom povlačio kroz snijeg i razbolio se. Istorijska literatura koju smo konsultovali ne daje detalje, ali u stripu piše da ga je četnicima predala žena kod koje je bio sklonjen.
Četnici kao četnici, predali su Ratka Žarića Talijanima, a ovi ga nakon kratkog suda likvidirali na Cetinju, nakon dvije noći u zatvoru Bogdanov kraj u ćeliji broj 4. Ta se ćelija zvala – ćelija smrti.
Napisao je dva oproštajna pisma, roditreljima I drugovima, čiji su fragmenti urezani na jedan spomenik poginulim omladincima kod jezera Komo u Italiji.
“Danas sam osuđen na smrt od strane fašističkih pasa”, počinje pismo, a završava ga riječima: “Sloboda već dolazi… Vidim”.
Strip iz osamdesetih na koji sam slučajno nabasao dobar je primjer, mada neuspješan i marginalan. Neko je pokušao održati ideju živom među mladima. Danas kad je internet preplavljen klero-desnim šundom, pozivima na čistu krv i četnički revival, jedan obični strip iz prošlog vijeka ne može mnogo pomoći. Nedavno sam gledao dječaka od osamnaestak godina ili nešto više koji svojim Tik-Tok objavama o čudesnim moštima i kako sveta vodica pomaže protiv akni, ili je bilo nešto slično, nisam siguran. Taj omladinac ima više pratilaca nego najčitaniji novinari u zemlji.
Proširiti područje borbe prema popularnoj kulturi, kreirati za đecu, omladinu, znači aktivno se boriti u istoj ravni kako su se za ideju borili na frontu. Jer ako ne preživi ideja, a preživjeti ne može u memljivim knjižurinama, to znači da će umrijeti konačno sa posljednjim bumerom koji bude kopao za partizanskom literaturom.
Obavještajac Ratko Žarić je holivudska priča, junak stvoren za video-igricu, uz to svjetski priznati heroj borbe protiv fašizma. Ko zna, možda bi sve bilo bolje da su se umjesto dosadnih školskih svečanosti na Dan pobjede više čitali stripovi.