Poštovani članovi žirija,
Crna Gora je u krizi i taj krizni život ima svoje posljedice. U poslovnom svijetu rekli bismo da su na snazi mnoge strategije kriznog menadžmenta. Mnoge suvišne funkcije se gase, kako bi se osigurao opstanak. Paradoksalno, u tom ambijentu opadanja, glavni grad Crne Gore jača. Taj se proces zove centralizacija i donosi brojne rizike. Podgorica je tako buknula preko noći, sa mnogo grešaka u razvoju. Ipak, te greške mogu postati divne, kad ih se dohvati pjesnik. Moja dužnost je da vas svečano obavijestim da Podgorica ima pjesnika koji njene ulice čini važnim a njene mlade ispunjene ponosom. Njegovo ime je Marko Lubarda Random.
Prevedeno sa engleskog „Random“ bi moglo značiti Bilo Ko. Taj umjetnički kredo u imenu sasvim je promašen, ako znamo da je riječ o pjesničkom glasu koji se rađa jednom u nekoliko decenija. Sa druge strane, biti Bilo Ko tačan je opis onoga što Lubarda svojim radom afirmiše – običnog čovjeka u vrtlogu ambicija koje se ukrštaju u gradu kao centru zbivanja. Svaka od ambicija koje grade Podgoricu je dvosjekli mač, zato gradu trebaju pjesnici, da ga formulišu i ožive njegove betonske strukture. Marko Lubarda Random rođen je u centru Podgorice, u Ulici IV Proleterske, ali njegov istinski centar je poezija i muzika. Na taj način adresa koja mu je rođenjem dodijeljena dobija novu funkciju. Riječ je o poetskoj funkciji koja nije mrtvo slovo nego živi glas koji je zaslužio da bude nagrađen iz nekoliko razloga koje ću pokušati da skiciram.
Malo istorije priliči kad pričamo o nagradama. Podgoricu je oslobodila i nakon 19. decembra 1944. godine gradila omladina. Nagrada sa takvim imenom mora čuvati mladost u svojoj logici. Svaka nagrada je način komunikacije države sa građanina. Ukoliko nagrada 19. decembar želi da komunicira sa onima od kojih zavisi njena budućnost, ako želi da mijenja očekivano i zadaje nove putokaze, ona se mora otvoriti prema novim žanrovima i osjećajnosti koju je decenijama ignorisala.
Sva istraživanja pokazuju da mladi odlaze iz Podgorice i Crne Gore zbog ekonomske krize. Ali rijetko se govori o tome da mladi odlaze i zato što u svojoj zemlji ne nalaze mrežu znakova, vrijednosti i kulturnih čvorišta za kreativni rast. Te vrijednosti, oličene u modernoj muzici i pjesničkoj bravuri mnogi Podgoričani pronalaze u Lubardinom djelu. Svuda u svijetu hip-hop muzika prvi je ako ne i jedini način izravne umjetničke prakse koja ima snagu angažmana.
Drugim riječima, ako nešto želiš reći, ako želiš da te čuju, u današnjem vremenu to moraš repovati. Lubardini nastupi upravo su nesputani vrtlozi komunikacije. U njima je odnos sa publikom krucijalan. Riječ je o razmjeni unutar jedne moćne energetske petlje koju Podgorica mora da prepozna kao svoj glavni tok. Bez novog hrabrog i savremenog pjesništva kultura postaje otuđena i komemorativna, a tradicija koja se ne mijenja odumire kao mrtvo tkivo, te postaje oruđe za političku manipulaciju. Tradicija koje živi kroz promjenu jedini je put kulturnog življenja u gradu. Lubardini nastupi stvaraju novu vrijednost na tradiciji govorništva, zdravice, tužbalice, dosjetke. Usmena književnost karakteristična za dinarske krajeve ponovo se rađa u hip-hop pjesnicima diljem regiona koji Randoma poznaju po Podgorici a Podgoricu po Randomu. Podgorički humor tako postaje živa stvar, a ne muzejski eksponat ili predizborna parola.
Ipak, Lubardina muzika nije tek generacijski trend i zatvoreni argo koji razumije povlašćena manjina. Oštrim i duhovitim seciranjem mentaliteta i izazovnim referencama, Random dopire do šire publike. On spaja marginu sa centrom, centar sa periferijom, a svojim bogatim pjesničkim vokabularom svjedoči da se naobrazba i jezičko bogatstvo još mogu udjenuti u popularnu kulturu. U vremenu kad se industrija zabave oslanja na primitivne nagone i kič, autori poput Lubarde prkose artizmom, te kritikom realnosti koja ih nerijetko odbacuje.
U svom kreativnom radu, Lubarda dopire do stotina hiljada ljudi u regionu i predstavlja jednu novu Podgoricu, koja se ne stidi imena svojih kvartova. To je Podgorica koja se bori i preživljava, snalazi i gubi. Kao pjesnik grada Lubarda je ravnodušan spram politikantskih naracija koje su zarobile prostor javnog govora i stvaranja u Crnoj Gori. Zato je posebno dragocjen stvaralac u savremenom biću jezika koji se gubi u političkom nasilju. Svojim posljednjim albumom Origano i javnim nastupima 2024. godine, Lubarda je kulminirao svoje pjesničke prakse razvijane cijelu deceniju. Žanrovski eksperimenti i tematska raznolikost koja nije nužno svojstvena rep muzici u slučaju Marka Lubarde je pravilo. Zato je važno i prijeko potrebno nagraditi njegov rad, kako bi postao primjer talenta, rada i discipline koja dovodi do uspjeha. Lubardina vrijednost dolazi odozdo, iz alternativnih i kreativnih brzaka, pa svojom prirodom pokušava da ostane neuhvatljiva i samosvojna. Dužnost zvaničnih institucija kulture je da tu vrijednost kodifikuju, da je prepoznaju kao značenje i značaj u jednoj važnoj nagradi. Trenuci kad se takvi uvidi dese, a pravi umjetnici postanu prepoznati, na korist su cijele zajednice.
Zbog svega rečenog, poštovani članovi žirija, pozivam vas da podržite Podgoricu tako što ćete nagraditi Lubardu. Mišljenja sam da je Random potreban nagradi, više nego što je nagrada potrebna Lubardi. Ovo je poziv da shvatimo trenutak u kome se rađa nešto zaista vrijedno i uzbudljivo u gradu koji zahvaljujući umjetnicima poput Lubarde ima svoje novo lice i zvuk.