Stavi čaj, rekla je smorena trudnica, taman kad je htio da konačno sjedne za trpezarijski sto. To kuvalo za čaj je lajtmotiv 43. godine njegovog života – produktivno ali bučno i iritantno do nepodnošljivosti.
Minute dok prokuva voda iskoristiće da se smjesti pored svog osmogodišnjeg sina, odličnog učenika trećeg razreda. Nedavno je mališa naizust izdeklamovao sva naselja sa lijeve i sa desne obale Morače, i to je oca impresioniralo, mada nije znao kud bi dječak sa takvom vrstom znanja. Juče se mama ljutila što je dobio četvorku iz matematike, pa bi taman mogao za ovih stotinjak sekundi da baci pogled na to što radi.
„Nacrtaj polupravu koja krivu x siječe u tačno tri tačke“, veli zadatak. Nesigurnom rukom dječak polako izvlači liniju, od tačke A kroz zadatu krivu, tako da je presiječe u tačno tri tačke. A onda, tamo gdje bi linija naišla na novi meandar krive i neminovno je presjekla - stavlja tačku. Obilježava slovom, i zadovoljno gleda u oca, očekujući pohvalu.
-Piše „poluprava“. Znaš li što je poluprava?
-Hmmm – pojavljuje se sjenka sumnje na ponosnom djetinjem licu – Pa valjda linija koja je ograničena sa jedne strane, a sa druge nije.
-Ali tebi je sad ograničena, skroz.
Glupa sprava za čaj stvara iz sekunde u sekund sve veću, sada za njega potpuno nesnosnu buku. Ustaje da isključi, ali shvata da voda još ne vri.
Dok se okreće, perifernim vidom uočava da se na nekakvoj režimskoj televiziji, pod kičastim plavim svjetlima, prepiru dvojica političara.
-Ne možeš polupravu, koja je po definiciji ograničena sa jedne strane, da crtaš kao duž, da ne bi presjekla na više mjesta. To je prevara – stoji, gleda u dječaka i počinje da podiže ton, kako bi nadvisio strašni zvuk kuvala.
-Ali, učiteljica kaže...
-Ne kaže tako učiteljica, nego ti ne shvataš pravila. I nećeš da shvatiš. Lakše ti je da glumiš budalu, da se služiš lukavstvom.
Ona dvojica na TV-u granaju rukama, nešto mnogo važno objašnjavaju.
Onda mu pade na pamet – nije vikao samo zato što mu smeta huk iz jebenog električnog čajnika, nego je u međuvremenu počeo da bjesni, da dobija još jedan u nizu neurotični napad. I razlog mu je jasan – rođeno dijete počinje da ga podsjeća na nešto veoma neprijatno. Čajnik je sada isključio, opet je tišina, čuje se samo utišani glas sa TV-a.
-Ako nastaviš tako, ima da ličiš na ovu dvojicu debila. Okreni se, pogledaj ih dobro.
Dijete začuđeno gleda u veliki ekran.
Jedan ima svijetlu put i naočare, podgojen je i nikad se ne smiješi. Bio je, kratko, nastavnik na nekom fakultetu, pa je počeo svakodnevno da gostuje po televizijama. Poznat je po neslanim internetskim šalama, u kojim se ismijava njegovo napregnuto dugme na košulji i iritantni otegnuti vokal u riječi „narod“, kojim pokušava da se dodvori masama. Drugi bi lako mogao da se uklopi u noviju formulu javnog djelatnika u toj nesrećnoj zemlji: ozbiljnost umjesto pameti.
Obojica rade, u politici, ono što je upravo uradio njegov maleni sin u radnoj svesci iz matematike. Kad shvate da ne umiju ili ne smiju da proizvedu neki rezultat, stave tačku – tamo đe je ne bi smjelo biti. Jedan se neprestano poziva na apstrakcije tipa narod ili crkva, a drugi, kao najvažniji ministar u vladi svog ortaka, kad naiđe na problem riješi ga tako što brutalno krši pravila – ustav i zakone svoje zemlje.
-To rade ova dvojica. Kad ne umiju da riješe zadatak počnu da varaju, da sami izmišljaju pravila kako im odgovara. Ako tako hoćeš da radiš, ne idi u školu. Ne uči matematiku, učlani se u jebenu stranku, skrati nam muke – nastavlja da viče. Solilokvij se završava suludom metaforom u kojoj objašnjava kako, ako se u životu od njega, dječaka, bude tražilo da upotrijebi onaj čajnik, ne može umjesto toga uzeti stolicu na kojoj sjedi. Voda bi se kroz nju prosula.
Dječak ga sada gleda zbunjeno, suznih očiju. Trudnica se podiže sa trosjeda i upućuje prekoran pogled.
Već u hodniku prema sobi shvata da se danima jedva bori protiv frustracija, da je nemoćan i da nema kome to da prizna.
Sjutra ga je, kad se vratio s posla, sačekao urađen zadatak. Linije od tačke A su kroz krivu provučene pod takvim uglom da su je presjekle tačno onoliko puta koliko se traži.
Dok odmara popodne, počinje da mašta: godina je 2040, on je u seoskoj vili koju je izgradio na imanju koje mu je ostavio otac tridesetak godina ranije, i na kome je zatekao samo srušeno kućište. Ništa ga tamo, u tom selu ne podsjeća na to đe se nalazi, osim kič-nacionalnog simbola nacrtanog pred neke davne izbore, na stijeni pored uzanog puta.
U posjetu mu je, iz dalekog svijeta, stigao sin. Dječak je zavolio matematiku i sada radi u nekom brodogradilištu, negdje u Holandiji. Konstruiše napredne trgovačke brodove koji koriste solarnu energiju.
Ima i unučad, jednom polovinom gena južno-Korejce.
Igraju se, i razgovaraju na engleskom.