Pozorište u većini slučajeva nije prostor demokratije. Kreativni procesi najčešće nisu vođeni demokratskim načelima, upravljanje institucijom pozorišta još rjeđe. Nije da takvi pokušaji nisu postojali, ali uglavnom nisu trajali dugo.
Reditelj Oliver Frljić pokušao je da „dehijerarhizuje“ Hrvatsko narodno kazalište „Ivan pl. Zajc“ u Rijeci tako što se prihvatio posla intendanta, a tim povodom u jednom intervjuu depresivno zaključuje:
„Uglavnom, nakon svih tih godina u kojima sam pokušao pomiriti i zavaditi politike emancipacije s dijalektikom institucionalne kontrole, na kraju sam ostao, kao što to obično biva, sam. U onome što sam radio, najviše si zasluga pripisujem za različite nesporazume koji su demaskirali institucionalne kontradikcije i one čije interese zapravo predstavljaju“.
U Berlinu (gradu u kojem je Frljić umjetnički ko-direktor pozorišta „Maxim Gorki“) ovih dana je aktuelno upozorenje da bi grupa „Staub zu Glitzer“, ili „(Od) prašine do šljokica“, mogla tokom jedne od sljedećih predstava da okupira poznato pozorište „Volksbühne“ na Rosa-Luxemburg-Platzu. To im ne bi bio prvi put, jer su isto pozorište već jednom okupirali 2017. godine. Njihove ideje, između ostalog, upravo su dehijarhizacija pozorišta, pozorišnih procesa i umjetničkog rada.
PROSTOR INCIDENATA I DOSADE
Frljić i „Staub zu Glitzer“ samo su neki od evropskih radikalnih incidenata koji podsjećaju da pozorište može biti uzbudljiv, čak i opasan prostor, i to ne samo u zoni izvedbe predstava, nego i u procesu priprema, planiranja i organizacije pozorišta.
To naravno ne znači da pozorište često nije i prostor dosade. Recimo, prostori crnogorskih pozorišta uglavnom su prostori dosade. Rijetko se dogodi da crnogorska pozorišna produkcija, pogotovo institucionalna, proizvede nešto vrijedno pažnje. Povremeno, incidenti se dogode u institucijama. Povremeno se dogode na nezavisnoj sceni. Incidentima uprkos, kontinuitet uzbudljivog, dobrog pozorišta u Crnoj Gori ne postoji, ni na institucionalnoj sceni, ni izvan nje.
Ali incident koji je ovih dana aktuelan u Podgorici dogodio se na nekoj vrsti „međuscene“. Sekreterijat za kulturu i sport Glavnog grada (ni zvanično pozorište, ni nezavisna scena) odlučio se na produkciju jedne pozorišne predstave. Sekretarijat je angažovao reditelja Zlatka Pakovića i crnogorsku glumačku ekipu, pa zajedno sa rediteljom dogovorio temu predstave koja je dugo pripremana, a onda prije nekoliko dana od strane producenta iznenada otkazana.
Po objašnjenju Sekretarijata, reditelj nije ispunio tematske obaveze „određene ugovorom“. Ukratko, nije na vrijeme isporučio tekst, uz to je i promašio temu. A dogovorena tema bila je „mizoginija, lijeva misao u Evropi i šovinizam“. Reditelj Paković odabrao je da se bavi i Pjer Paolom Pazolinijem u kontekstu zadate teme. Pretpostavljam da se i Pazolini u početku dopadao producentima, jer se, eto, i to baš zgodno uklapalo u svjetsko obilježavanje stogodišnjice rođenja ovog umjetnika.
ĐE JE TU EVROPSKA MISAO?
I tako je sve bilo zamišljeno „projektno“ pristojno, evropski ukljopljeno i namontirano, dok reditelj u radu sa crnogorskom ekipom nije došao do toga da svog Pazolinija i „dogovorene teme“ smjesti u crnogorski politički haos, pa se u Pakovićevoj priči niotkuda našao i lik predsjednika Mila Đukanovića, patrijarha SPC Porfirija, mitropolita SPC Joanikija...
Zlatko Paković, Foto: Zoran Drekalović
Odjednom je, uprkos lijepo osmišljenom projektu i uspješnim prethodnim saradnjama, sve postalo vrlo lokalno, a nimalo evropski, shvatio je Sekretarijat i ocijenio da Paković i ostatak autorske ekipe nisu ispunili obaveze, pa im je producentska podrška otkazana.
A zapravo Sekretarijat i oni čije se reakcije očigledno plaše znaju da Paković temu nije promašio. Štaviše, da je pogodio. Jer čak i naivni producenti i njihovi šefovi, siguran sam, makar toliko prate šta se događa u svijetu izvan crnogorskih granica, da znaju kako su naši mali, interni sukobi, naša mizoginija i šovinizam, naši „lijevi i desni“ nacionalizmi, naše jačanje desnice i miješanje crkve u politiku, naše klerofašističke tendencije, sve redom zapravo jedan ozbiljan i vrlo aktuelan problem „u Evropi i svijetu“, i da se tim problemom upravo bavi dobar dio „evropske lijeve misli“ o kojoj je Sekretarijat za kulturu i sport poželio da dobije predstavu.
ANGAŽOVANA PUBLIKA
Na krilima pojašnjenja „ovo nije ono što smo se dogovorili“, vratimo se malo unazad. Godinu dana nakon što je pozorišna grupa „Staub zu Glitzer“ okupirala berlinsko pozorište, crnogorsku pozorišnu scenu takođe je potresao jedan „skandal“.
Te 2018. godine tadašnji gradonačelnik Nikšića Veselin Grbović i njegova supruga Lidija burno su reagovali kad su na igranju predstave „Sin“ reditelja Mirka Radonjića, po tekstu Mirjane Medojević, shvatili da ono što glumac govori na početku predstave u Nikšićkom pozorištu „nije ono što je pisalo u tekstu“. Opaska o „pogrešnom“ tekstu stigla je od gospođe Grbović, nakon čega je par napustio pozorište.
Taj komentar Lidije Grbović tada nam je lijepo pokazao kako funkcioniše pozorišni sistem u provinciji crnogorske provinicije, Nikšiću. Tamo, očigledno, uprava pozorišta šalje gradonačelniku na uvid tekstove koji će se odigrati u gradskom pozorištu. Onda, valjda, umornom gradonačelniku supruga pred spavanje čita te dramske tekstove. I na kraju, ako tekst prođe „bedtime reading“ prvog gradskog para, predstava može da se odigra.
Ukoliko se, ipak, reditelj i spisateljica zaigraju, pa tekst u procesu proba dopišu, zaoštre i aktuelizuju, pa još pomenu partiju čiji je predstavnik tada bio gradonačelnik, to neće promaći gradonačelniku i supruzi koji će, kao prava, angažovana publika, glasno reagovati i pobuniti se jer ih neko u njihovom rođenom pozorištu laže. I vjerovatno se pobrinuti da se takav propust više ne dogodi. Tako je to bilo u Nikšiću te 2018. godine.
Ali, lako je zajebavati Nikšić, taj u svakom smislu uništen grad.
SVJETLA GLAVNOG GRADA
Ljepše je, ipak, zajebavati Podgoricu. Jer Podgorica je taj crnogorski grad koji vjeruje da je kakva takva „kulturna sredina“. E pa baš takva kulturna sredina ima, recimo, Sekretarijat koji poželi da se upiše u svjetske teme, tako što će napraviti predstavu na temu „mizoginije, lijeve evropske misli i šovinizma“.
Pa onda još svoju „svjetskost“ Sekretarijat odluči da potvrdi starim, dobrim crnogorskim metodom: tako što će pozvati nekog uspješnog reditelja „sa strane“, valjda nadajući se kako neko „sa strane“ neće stići da se orijentiše u crnogorskom društveno-političkom haosu.
I eto, da je samo Paković gledao iz pozicije koja mu je očigledno i ugovorom bila određena, i da je ispratio genijalni tematski triling „mizoginija-lijeva evropska misao-šovinizam“, pa još da je sve to smjestio u nekakvu Pazolinijevu Italiju ili u opštu lijevu misao o Evropi i tome kako spasiti liberalne (kapitalističke) vrijednosti, još jedna „uspješna saradnja“ Glavnog grada i regionalnog umjetnika bila bi zaokružena.
Ali na sreću, izgleda da Paković, uz pomoć glumačke ekipe, ipak nije uspio da se odupre gravitaciji crnogorskog političkog mikrokosmosa u kojem se zatekao tokom rada na predstavi. A kad su Paković i ekipa već odlučili da se bave Pazolinijem, nije im preostalo ništa osim da prstom ubodu pravo u dnevno-političke teme i na taj način, čak i prije nego što odigraju predstavu, još jednom pokažu kako „institucije kulture“ u Crnoj Gori zamišljaju kulturu.
POZORIŠNE „ZVRČKE“
Svako pozorište ili institucija koji cenzurišu predstavu ili reditelja, na neki način su obilježeni zauvijek. Zbog toga, oni vještiji producenti i direktori koji imaju čega ili koga da se plaše, za potrebe otkazivanja predstava na svom direktorsko/producentskom repertoaru imaju nešto što više priliči pozorištu. Takvi direktori/producenti izvode neku vrstu unutrašnje igre, male interne „zvrčke“, pa ako su u tom poslu zaista dobri, nađu način da predstavu otkažu, a da spolja situacija ne izgleda kao da je predstava otkazana. Ili makar da za to nema dovoljno dokaza.
Ali izgleda da takvih, vještih pozorišnih direktora/producenata u Sekretarijatu za kulturu i sport nije bilo. U njihovom slučaju odabran je najgluplji put, postupak zbog kojeg, siguran sam, nijedan ozbiljan reditelj ili rediteljka neće prihvatiti da radi predstavu u većinskoj produkciji ove institucije koja, nadajmo se, više nikad neće odlučiti da producira svoju pozorišnu predstavu.
ŠTO JE DOBRA PREDSTAVA?
I na kraju, nakon reklame koju su Pakoviću i ekipi napravili producenti iz Sekretarijata, preostaje da se vidi manje važna stvar: da li je Pakovićeva predstava „dobra“, i šta „dobra predstava“ zapravo znači.
Paković je očigledno odabrao u Crnoj Gori nepopularni „politički teatar“ i taj mu je teatar u Podgorici već uspio, čak i da se predstava ne odigra. Ili riječima već citiranog Frljića, „ono što kazalište proizvodi u širem društvenom polju puno je važnije od toga hoće li dominatna malograđanska estetika određenu predstavu označiti kao dobru ili lošu, uspješnu ili neuspješnu“.
U Pakovićevom slučaju, kazalište nam je po ko zna koji put pokazalo – crnogorsko institucionalno pozorište izlog je malograđanske estetike i kao takvo treba ga kritikovati, ismijavati, zajebavati, kršiti ugovore sklopljene s njim, provocirati i dekonstruisati, sve dok se ne pretvori u prašinu i šljokice od kojih je i načinjeno.