Načini na koje nešto ignoriramo jednako su važni, ako ne i važniji od načina na koje nešto spoznajemo. Neki modusi neznanja ‒ rastresenost, neusredotočenost, zaboravnost ‒ njedre gluposti i svinjarije, no neki od njih, poput nepribranosti Kleistova lika ili sanjarskoga nehaja djeteta, tako su savršeni da im se ne prestajemo diviti.
Psihoanaliza naziva potiskivanjem način ignoriranja koji često ima pogubne učinke na život onoga koji to čini. Nasuprot tome, lijepom nazivamo ženu čiji se um čini blaženo nesvjesnim tajne s kojom je njezino tijelo posve upoznato. Postoje dakle načini uspješnog samonepoznavanja, a ljepota je jedan od njih. Štoviše, možda upravo način na koji uspijevamo ignorirati određuje rang onoga što uspijevamo spoznati, možda je artikuliranje zone nespoznaje uvjet, a ujedno i kamen kušnje, svakoga našega znanja.
Ako je tako, onda bi i iscrpan katalog načina i vrsta neznanja bio koristan u sustavnoj klasifikaciji znanosti na kojima se temelji prijenos znanja. I dok ljudi stoljećima razmišljaju o načinima na koje se njihove spoznaje mogu pohraniti, poboljšati ili učiniti što pouzdanijima, umijeću neznanja nedostaju čak i najosnovnija načela.
Epistemologija i metodologija istražuju i utvrđuju uvjete, paradigme i status znanja, no za artikuliranje zone nespoznaje nema recepta. Artikulirati zonu nespoznaje ne znači naime jednostavno ne znati, nije riječ o nedostatku ili mani. Naprotiv, to znači imati pravi odnos prema neznanju, dopustiti da nas vodi i prati stanovita nespoznaja, da umjesto naših riječi jasne odgovore pruža stanovita šutnja. Ili, da priteknem zastarjelome vokabularu, da ono što nam je najbliskije i najvažnije nema oblik znanosti i dogme, nego milosti i svjedočanstva. Umijeće je življenja, u tom smislu, sposobnost održavanja skladnog odnosa s onim što nam izmiče.
I znanje, u konačnici, ostvaruje odnos s neznanjem. Ono to čini modusom potiskivanja ili pak učinkovitijim i moćnijim modusom pretpostavljanja. Neznanje je ono što znanje pretpostavlja kao neistraženo područje koje tek valja osvojiti, nesvjesno je mrak kojemu svijest tek treba donijeti svjetlo. U oba se slučaja nešto izdvaja da bi zatim bilo prožeto i dosegnuto. Odnos sa zonom nespoznaje teži, naprotiv, tome da ona ostane kakva jest, i to ne zato da bi veličao njezinu opskurnost, kao što čini mistika, ni zato da bi slavio njezino otajstvo, kao što čini liturgija, ali ni zato da je ispuni fantazmama, kao što čini psihoanaliza. Nije riječ o tajnoj doktrini ili višoj znanosti, kao ni o nepoznatu znanju. Štoviše, možda zona nespoznaje ne sadrži ama baš ništa osobito, možda bi se u njoj, kad bi se moglo zaviriti, nazrele samo ‒ ali nije sigurno ‒ stare, napuštene saonice, samo ali nije jasno osorna gesta djevojčice koja nas poziva na igru. Možda zona nespoznaje i ne postoji, postoje samo njezine geste. Kleist je to dobro shvatio: odnos sa zonom nespoznaje jest ples.