Dok nije uhapšena, Vesna Medenica bila je simbol, crna dama sudstva i menekenka potajne sprege vlasti sa kriminalom. Sad kad je uhapšena, međutim, Vesna Medenica vraća sebi dostojanstvo žene jednakih prava i obaveza, te kroz pravnu normu lišavanja slobode, evo je kuca na vrata naših okorelih srca.
Sad je opet tu, među nama, palim anđelima koji smo se ovdje ili ondje zajebali, tu ili tamo pogrešno skrenuli i uspjeli da ostanemo u zatvoru jednog nefunkcionalnog sistema. To što je Vesna Medenica kao glavna sutkinja tog sistema doprinijela da društvo zarobi obične ljude i preda moć sivoj zoni političkog kriminala - to sad biva manje važno u odnosu na svetu dužnost da joj se omogući pravičan tretman i dostojanstvena ćuza.
MANJAK SAMOKONTROLE
Osim toga, Medenica zaslužuje literaturu, jer njen lik je toliko izobličio dojam o pravosuđu da se odavno ravna po zakonima fikcije. U toj karikaturalnoj opsjednutosti šljokicama, džipovima, konjima i separe žurkama, makar onim detaljima što su godinama curkali u javnost, Vesna Medenica pokazala je nutrinu jednog sistema u fazi raspada. Njen sin bio je u skloništu, nepoznat i našmrkan, dok nije nedavno provaljen kao žanrovski Dule Pacov i trgovac drogom iz domaćih filmova, prelomni junak u kome jedna porodična imperija pada u ralje sudbine.
Apelujem na ljudski otklon i ono standardno – da se državni organi puste na miru dokrajčiti karikaturalni mit moći jedne disfunkcionalne porodice. Neka niko ne seiri, veća je društvena korist edukovati se i zapitati, kako i zašto porodice tako propadaju.
Jer ne zaboravimo, ovo je porodična tregedija, majka uhapšena, sin u bjekstvu, a sve što su stekli i učinili, sad se okreće protiv njih.
Na pitanje zašto djeca iz viših klasa ulaze u kriminal nauka nije dala jasan odgovor. Postoji nekoliko teorija, od kojih svaka na učeni način govori ono što će vam kazati i osrednja turska serija. Tako, recimo Hirschijeva teorija o kontroli, odnosno manjku samo-kontrole, tvrdi da se djeca bogatih i moćnih pogube jer su zakinuta za osnovne veze i potporu unutar porodice. Dakle, po Gottfredsonu i Hirschiju, roditeljska socijalizacija je glavni uzrok propasti guzonjinih sinova.
Rad Eve Kotatkove
Ako je osnovna diverzantska grupa trojka, onda sociolozi i psiholozi rade u tandemima - Larzelere i Patterson (1990) smatraju da „roditeljski menadžment“ takođe smanjuje mogućnost delikventnog ponašanja među teškom sirotinjom. A Sutherlandu se priklanja Bandura u teoriji socijalnog učenja, koja govori da mladi delikvent iz više klase, eto recimo sin Vesne Medenice, prolazi kroz sljedeće faze:
- Pažnja – učenik posmatra ponašanje ili postupke druge osobe
- Usvajanje – prolazi kroz proces pamćenja ponašanja ili radnji
- Reprodukcija – učenik ima priliku da duplira prethodno uočeno ponašanje
- Motivacija - učenik prolazi kroz sve prethodne korake, a zatim dobija neku vrstu ohrabrenja koje ga motiviše da ponovo izvede ponašanje
Dok su Medenice u pritvoru ili bjekstvu, sociolozi nemilosrdno kidišu, hladno tumače kako i zašto dolazi do kriminalnog momentuma kad novac više nije problem, već neka druga vrsta moći, samopotvrde i patološke želje za društvenim prestižom.
BEZ VIŠEG CILJA
Kad Medenica junior u presretnutim razgovorima kaže "moramo grabiti za nas jer sad smo na poziciji", kao da potvrđuje teoriju o neutralizaciji Sykesa i Matza. Ovo dvoje teoretičara akcenat stavlja na mehanizme kojima delikvent iz višeg sloja društva opravdava svoje postupke, odnosno, u konkretno slučaju, poziva se lojalnost grupi.
Upadljivo je to prvo lice množine, „mi“, koje Medenica zaziva, što je po teoriji neutralizacije zapravo bijeg od odgovornosti pojedinca, ka grupi koja opravdava sve radnje višim ciljem.
Nažalost, ovdje teorije padaju u vodu i na ovom porodičnom brodolomu koji uznemirava svakog osjećajnog čovjeka vidi se izostanak višeg cilja, želje da se makar zamaskira nekakav privid djelovanja unutar sistema racionalnog, već dobijamo junake koji se kreću na samoj granici komedije, unutar svojih priprostih fascinacija golom moći koja je, jebiga, rekoše stari Latini, prolazna.
Kako god završio ovaj slučaj, iz njega treba učiti više nego mu se radovati kao ostvarenju pravde, jer pravda je djelimična satisfakcija, ono važno obitava u znanju i pameti da se nepravda ne ponovi.