Htjela sam da pišem o manjku kulture koja kulminira u saobraćaju, o gužvama ispred podgoričke škole Savo Pejanović, gdje se roditelji i po najljepšem vremenu parkiraju da dočekaju svoja (kulturna) blaga. Razmišljala sam o tome da se ni pješaci normalno ne kreću tuda, jer svebrižni roditelji ugrožavaju ne samo prolaznike i druge vozače, već i đecu koja idu pješke.
Kakav li je to problem, mislim, da li je trend da se na sva četiri žmigavca uđe do školskog hola? Ili uspješni roditelj želi djetetu da pokaže kako ne mora poput predaka sa periferije hodati kilometrima; ili svi ti roditelji jednostavno neđe žure, a dijete je zatočenik manjka vremena i viška automobila. U svakom slučaju, tužno je i tome ne mogu pomoći ni tečajevi za uspješne tate i mame, kao ni promjena vlasti u glavnom gradu.
Ali, onda sam shvatila da postoji još opasnija pošast od saobraćajne nekulture. To je nekultura u kulturi.
GIPS I LJEPILO
Na samom rubu sci-fi-ja, u namjeri da se snimi film o Njegošu, produkcijska kuća Meander film dosjetila se kako bi bilo umjetnički štosno da se Njegoš umjesto u neku oronulu kuću koje u crnogorskim selima, pa i u Njegušima ima na pretek, smjesti đe drugo nego na Žabljak Crnojevića, srednjovjekovno utvrđenje zaštićeno zakonom. Takva namjera iako prilično nelogična, ne bi bila umjetnički neopravdana, da se umjetnici nijesu dosjetili kako spomenik kulture treba malo preurediti.
Prošle nedjelje sam posjetila Žabljak Crnojevića i vidjela ono što sam u dnevnoj štampi pročitala koji dan ranije. Za potrebe snimanja filma „Otapanje vladara“ montirala se tavanica, malterisani su zidovi, nasipan je pod, ali i dodat montažni objekat nadjeven purpjenom.
Nakon što je struka tražila obustavu rada angažovanih scenografa, koji su po Žabljaku lijepili daske, nabijali grede u zidine i malterisali, reditelj i producent Dušan Kasalica je rekao da je riječ o nesporazumu, tačnije: „to su tamo drvo i gipsane ploče i ono sve može da se demontira i vrati u prvobitno stanje“. A zatim je zavapio kako je željan svakog dogovora, jer će mu u suprotnom propasti film.
Sporna intervencija na zidu, foto: Normalizuj
To što je filmska struka na sastancima branila potrebu da se nastavi sa filmom, jer će se tako promovisati kulturna baština nedvosmisleno pokazuje kakva kulturna svijest vlada u našoj zemlji, a izostanak reagovanja umjetničke i naučne javnosti dodatno pojačava utisak zapuštenosti ne Žabljaka Crnojevića, nego ljudi iz oblasti kulture.
Umjesto da budu stvaraoci, ovi rušioci kulturnih spomenika insistiraju da završe film i pored kršenja zakona. Samo u ovakvoj malograđanskoj umjetničkoj sredini ljudi koje treba kazniti pokušavaju izvojevati nastavak ruiniranja Žabljaka Crnojevića, a za to umjesto da dobiju kritiku svih filmskih stvaralaca imaju podršku Filmskog centra?!
Svojevrsna anarhija dopušta da se za snimanje na ovakvoj lokaciji dobije dozvola, a da izvođaci radova ne objasne da će intervenisati na zakonom zaštićenom prostoru. I da na kraju ostaju zabrinuti ne svojim vandalističkim djelovajem, nego mogućnošću da se snimanje ne realizuje na zacrtanom odnosno (u ovom slučaju zamalterisanom) mjestu.
VARVARSKI NAPRIJED
No, i odnos spram kulturno-istorijskih spomenika vrlo je zastidan. Na Žabljak Crnojevića dolazim od djetinjstva jer se moje selo Ponari graniči sa Žabljakom i cetinjskom opštinom. Nikada država nije uradila ništa da spomenuto mjesto učini turistički atraktivnim, pa sem nekoliko saobraćajnih znakova, ništa i niko ne upućuju na prijestonicu crnogorske dinastije Crnojević i mjesto nastanka Crne Gore. U prilog tome govori i činjenica da veliki broj ljudi nastanjen u Podgorici i Cetinju nikad nije ni posjetio ovo mjesto.
Dijagonala, pur pjena, foto: Normalizuj
Ako u zemlji u kojoj se poluđe od istorijskih trvenja treba podsjećati da se istorijska mjesta pričuvaju kad neko počne da dograđuje krov, onda se mora postaviti još makar jedno pitanje. Niijesu li ovi koji kulturno blago zaboravljaju i ovi koji ga se sjete radi zloupotrebe jedno isto, samo što prvi zaslužuju da zbog svog nedjelovanja nađu drugi posao, a drugi da za svoje djelovanje krivično odgovaraju.
Kad su prije dvije godine na spomeniku na Ravnom Lazu u Piperima uništene mermerne ploče, počinilac je osuđen na šest mjeseci zatvora. Istodobno, crtačima grafita ne gine par stotina eura kazne zbog vandalizma. Kakva li je kazna predviđena za umjetnike kad iz namjere da naprave veliko djelo uruše ono malo kulture što je jedino ostalo zdravo, dok sa visokih kulturnih adresa dolazi mišljenje da je odnos „političkih struktura“ prema kulturi uvijek bio varvarski.
A što ćemo sa varvarima među umjetnicima?