U Titovoj Jugoslaviji mogao si nakon posla, koji si imao jer posla nije falilo, da se gospodski naljoskaš vinjaka koji je bio kvalitetan i pristupačne cijene, a onda fino zaspiš na klupi i probudiš se mamuran, srećan i neopljačkan, jer je za svakog bilo dovoljno i raspoređivalo se ravnopravno, pa je pošten radnik imao državni stan i redovnu platu od koje mu je ostajalo za kafanu, kola i ljetovanje.
Tog sentimentalnog refrena sjetio sam se prije nekoliko dana, kad me algoritam nasukao na jutjub stranicu „Zagreb Film Documentary and Fiction“. Stranica je to na kojoj se mogu pogledati dokumentarni i ostali kratki klasici jugoslovenskog filma, prije svega „zagrebačke škole“. Pa će se tako na jednom mjestu, uredno sortirani, naći serijal o zagrebačkoj školi animiranog filma čiji je najpoznatiji autor Dušan Vukotić dogurao do Oskara, ali i kratki, potresni dokumentarci Bogdana Žižića („Sajmište“, „Jasenovac“...), nadrealni eksperimenti Anta Babaje („Ljubav“, „Lakat“...), „Balada o pijetlu“ i „Moj stan“ Zvonimira Berkovića, a među njima i vjerovatno najvažniji dokumentaristički opus jugoslovenskog filma – kratki dokumentarni filmovi Krsta Papića.
U MRAKU KINA
U knjizi „Uvod u prošlost“ filozof Boris Buden i reditelj Želimir Žilnik demistifikuju fenomen cenzure vezan za „crni talas“ jugoslovenskog filma. Oni koji jugoslovensku kulturu između Drugog svjetskog rata i raspada zemlje žele predstaviti kao „cenzorsku“ i jednostranu, kao dokaz rado ističu filmove koji su završili u „bunkeru“, a njihovi autori stavljeni na crne liste. Na tu temu Žilnik, jedan od najvažnijih autora crnog talasa, u razgovoru sa Budenom kaže:
„Ma koliko kopali, ne bismo pronašli značajan domaći film, koji nije ugledao dan, odnosno mrak kina, jer ga je cenzura stopirala. Toga, prosto, nema. Svi filmovi, najbolji i najlošiji, su prošli Komisiju za pregled filmova – tzv. cenzuru. I svi sa kasnijom etiketom, imaju sertifikat državnog organa, karton, koji je išao uz svaku filmsku kopiju u distribuciju“.
Žilnik i Buden, obojica autori koji su „s lijeva“ kritikovali i provocirali tadašnju vlast i njenu ideologiju, redovno su objavljivali svoje knjige i prikazivali filmove u zemlji i inostranstvu. Njihov razgovor, objavljen u knjizi dostupnoj za slobodno preuzimanje na internetu, odličan je uvid u dinamiku jugoslovenske kinematografije u periodu kad su njeni autori bili rado viđeni gosti na najvećim svjetskim festivalima.
GASTARBAJTERSKA SREĆA
Otvorena kritika tadašnjeg jugoslovenskog sistema, jednako kao kod Žilnika, može se naći u dokumentarcima Krsta Papića. U filmu „Specijalni vlakovi“ Papić pokazuje drugu stranu bezbrižnog „spavanja na klupi“. Mnogi Jugosloveni, tražeći posao i „bolji život“, uputili su se na privremeni rad u Njemačku, a Papićeva kamera ih prati još od procesa selekcije radnika. Doktor poslat specijalno iz Njemačke, kratkim naredbama i uvježbanim pokretima pregleda svoje „pacijente“, dok sve to sa zida brižno nadgleda drug Tito. Herr Doktor zagleda zube, kucka po grudima, sluša srce, pažljivo bira ko je sposoban za rad, ko nije. Ovog puta, nadaju se budući putnici specijalnog vlaka, rad u Njemačkoj zaista će oslobađati, makar od nemaštine koju neki od njih u Jugoslaviji više ne mogu da podnesu.
Tokom putovanja vozom od putnika čujemo da su razlozi za odlazak uglavnom slični. Jedan govori o tome kako ne može da nađe posao u svom mjestu, u kojem se posao mora „kupiti“. Drugi kako dok on jedva sastavlja kraj s krajem, njegov šef „kupuje auto i kuću gradi“. Istovremeno, naglašavaju da ne napuštaju Jugoslaviju zauvijek, žele samo da zarade pošteno novac svojim radom i vrate se u svoju zemlju. Vjerovatno niko od njih nije ni sanjao koliko će putnika iz specijalnih vlakova zauvijek ostati u Njemačkoj, još manje to da će se zemlja koju su „privremeno“ napuštali još za njihovog života raspasti u ratu.
U jednom intervjuu Papić priča kako su autori za petnaestominutni film uglavnom dobijali „sljedovanje“ filmske trake dovoljno za svega dvadeset minuta. To je značilo da prostora za prazan hod nema, zato Papićevi filmovi najčešće idu pravo u centar zbivanja, u emociju sagovornika. A ti sagovornici ponekad zaista izgledaju skoro kao izmišljeni likovi, tolika je njihova uvjerljivost u društvenoj ulozi koju predstavljaju.
Tako, na primjer, u filmu „Specijalni vlakovi“ potresne ispovijesti radnika na putu za Minhen povremeno prekida „vođa puta“, kojeg upoznajemo prvo kao usne koje sladostrasno cuclaju lijepo izrađenu lulu, a onda se kadar lagano širi sve do skupocjenih naočara a la Marćelo Mastrojani, da bi taj zaista „filmski“ lik okićen zlatnim prstenom i narukvicom, zavaljen u kupeu u kojem je očigledno sam, kroz duvanski dim ponosno izustio: „Ja sam službenik republičkog zavoda za zapošljavanje Hrvatske i radim kao stalni pratilac ovoga posebnoga vlaka“, a onda mazno objasnio na koji način je sve što on radi i nadgleda savršeno organizovano.
Takvi nagli rezovi i potcrtavanja razlike između voza punog jeftine radne snage na putu ka „Zapadu“, i zadovoljnog i okićenog državnog službenika, u slobodno vrijeme vjerovatno i švercera, uobičajena su Papićeva stilska sredstva koja nepogrešivo postižu poentu: čak je i naizgled idealni jugoslovenski socijalizam korumpiran, a pravda nije ista za sve. Ili riječima jednog od putnika koji traga „za novim tekstom budućnosti našeg života“, i koji na kraju svog razloga za odlazak zaključuje: „Danas se pružila mogućnost da se može zaradit', hvala zajednici i slobodi“.
Na sličan način svakodnevnu bijedu i „organ reda“ Papić sučeljava u kratkom dokumentarcu „Čvor“. Na željezničkoj stanici u Zagrebu, istoj sa koje utorkom kreću specijalni vlakovi za Minhen, sad vidimo sezonske radnike, nadničare i težake u potrazi za poslom u Jugoslaviji. Oni pričaju svoje životne priče, a njihovo umorno pripovijedanje povremeno prekida milicioner, posvećeni čuvar stanice koji reditelju prigovara što prikazuje bijedu, umjesto da prikaže dobre stvari, kao na primjer velelepnu stanicu na kojoj se nalaze.
Na tom mjestu Papić uz muzičku pratnju otvara prostor milicioneru da u kratkom intermezzu predstavi kvalitete savremenog željezničkog prevoza koji nudi zagrebački kolodvor. Reklamu života i rada na stanici milicioner završava svojim osvrtom na svrhu filmske umjetnosti: „Ja mislim da bi bilo bolje prikazivati ljudima nešto zabavno. Da se čovjek odmori kad gleda. A ne uvijek neku problematiku“.
„Nevidljive“, odbačene i ugrožene Papić predstavlja i u ostalim kratkim dokumentarcima. „Nek se čuje i naš glas“ prikazuje paralelni svijet seoskih radio-amatera koji svojim divljim radio-stanicama prkose zabranama državnih službi. „Kad te moja čakija ubode“ jeziva je priča o seoskim ubistvima pod dejstvom alkohola. „Hallo München“ druga je strana „gastarbajterskog sna“, priča o onima koji su ostali u Jugoslaviji da čekaju poziv, posjetu ili makar kovertu sa novcem.
U nešto kasnijim filmovima „Čarter let br...“ i „Nezaposlena žena sa djecom“ priče su posebno uznemirujuće. U prvom pratimo nekoliko Jugoslovenki koje ljubav i sreću pokušavaju naći u Australiji. U drugom, Papić prikazuje samohranu majku dvoje djece, nezaposlenu diplomiranu geološkinju koja u Zagrebu živi od socijalne pomoći, a preživljava tako što svoje znanje koristi za sakupljanje jestivog bilja. Dok prolazi kroz svoj dan prikupljajući sa djecom karton za ogrjev i okopavajući prigradske parkove u potrazi za hranom, u razgovoru precizno analizira društvo koje se plaši svojih socijalnih slučajeva, kao i „muški svijet“ koji vlada njenom strukom u kojoj za nju, uprkos obrazovanju, nema mjesta.
I tako, za sve fantomske jugonostalgičare rođene uoči ili nakon raspada velike zemlje, kao i za one koji vjeruju da je jugoslovenskom kulturom vladala stroga cenzura kritičkog mišljenja, najtoplije preporučujem ljetnje lunjanje stranicom „Zagreb Film Documentary and Fiction“, kao osvježavajući skok u dokumentarističke vode jugoslovenske kinematografije u kojoj, na sreću gledalaca i tragača, ništa nije jednostrano, a ljudski životi djeluju blisko i opipljivo, kao da i dalje baš takvi postoje svuda oko nas.
Tako izgleda svijet čije je čakije i čvorove uhvatio Krsto Papić sa svojim sljedovanjem od dvadeset minuta filmske trake, svijet iz kojeg govore ljudi čija se nevidljiva egzistencija svodi na jasnu i uz pomirljiv osmijeh saopštenu misao jednog od Papićevih socijalističkih antijunaka, čija bi nabijena sažetost mogla proći i kao zen-mudrost radnika ocvalog kapitalizma: „Nit sam im'o, nit imam, nit budem im'o. Meni je sve ravno“.