Bog je mrtav. Tačnije, Bog je suštinski mrtav što se tiče naših pravnih i političkih sistema, ali prva rečenica zvuči bolje. Uticaj religijskih institucija je marginalizovan, dok na Zapadu trenutno imamo procentualno najveći broj nevjernika u ljudskoj istoriji. Mnoge teorije su formulisane kako bi se objasnila rastuća tendencija da su ljudi nevjernici, kao i činjenica da oni koji se deklarišu kao vjernici suštinski ne vrše bilo kakve religiozne aktivnosti, od ekonomskih, kulturnih ili drugih teorija. Međutim, mislim da je jedan uzrok suštinski ključan, Bog jednostavno ne postoji a religija je izmišljena. Ono što je nekada bilo tabu, sada je ogromnom broju ljudi očigledno. Ipak, i danas postoje lažni idoli koji sa svojim sujeverjem imaju poguban uticaj na naše institucije i kvare međuljudske odnose. Taj lažni idol je moral.
Kada je diskusija o održavanju gej parade bila aktuelna prije nekoliko godina, Srpska pravoslavna crkva je osudila organizaciju parade kao totalnu moralnu degradaciju društva. Tada je pokojni patrijarh Irinej govorio kako se moralna osjećanja ogromne većine građana ponižavaju i gaze organizovanjem ovog čina, dok je Amfilohije u gej paradi vidio ozakonjenje sodomitskog grijeha koji se protivi zdravom razumu i vodi do samodestrukcije civilizacije. Ovo nije ništa neuobičajeno, klasično religiozno podmetanje. Međutim, mi istovremeno dopuštamo svim akterima da se pozivaju na moral i na te razne moralne dužnosti ili intuicije. Ali ovdje se postavlja ključno pitanje: šta je zapravo taj moral? Kakvi su to njegovi kvaliteti? Ako moral zaista postoji, kako je moguće da ne postoji neki univerzalni oblik ponašanja koji bi bio priznat i poštovan širom svijeta?
Kada malo bolje sagledamo realnost, odgovor postaje jasan. Moral je jednako lažan kao i religiozna uvjerenja. Zato se tako dobro uklapa u crkvenu retoriku poput one pomenute, jer su sazdani od iste materije - fikcije. Moralna osuđivanja poput onih koje su iznosili patrijarh Irinej i mitropolit Amfilohije temelje se na fikciji objektivnog morala, koji ne postoji izvan ljudskih konstrukcija i subjektivnih vjerovanja. Ono što crkveni lideri nazivaju moralnim osjećanjima i zdravim razumom zapravo su socijalno i kulturno uslovljeni stavovi koji variraju od jedne zajednice do druge. Dok SPC vidi gej paradu kao moralnu degradaciju, drugi je vide kao izraz ljudskih prava i slobode. Čitava diskusija oko moralnih vrijednosti djeluje umobolna.
Moral je društveni konstrukt koji se koristi za regulaciju ponašanja unutar zajednice. Objektivizacija moralne fikcije je nastala iz potrebe da se svi članovi društva drže pravila. Međutim, ako nam se danas čini smiješnom ideja da je strah od Boga i pakla koristan za ohrabrivanje određenog ponašanja, onda možemo tvrditi da je i naše društvo dostiglo dovoljno zrelosti da funkcioniše bez iluzije o univerzalnim moralnim vrijednostima. Stoga, u budućnosti možda treba razmisliti o ukidanju ili barem ograničavanju moralnog diskursa. Konkretno, postoje dvije jasne prednosti abolicije morala.
Uvođenje moralnog aspekta u bilo koju raspravu često znači kraj bilo kakve šanse za dogovorom i otežava diskusiju. Razlog tome je urođena sklonost moralnog jezika dualističkoj, manihejskoj perspektivi, gdje su koncepti "dobra" i "zla" apsolutni i neizbježni u svakom izrazu. Ovakvo uokvirivanje debate kroz moralnu prizmu zapravo nas čini manje tolerantnim, otvorenijim i racionalnim. Naše razumijevanje realnosti je iskrivljeno i ograničeno moralnom perspektivom. Oni koji ne dijele naš stav automatski se etiketiraju kao zli, pogrešni ili primitivni.
Unutar okvira moralnog diskursa, kompromis se često vidi kao popuštanje zlu, što je neprihvatljivo za većinu ljudi. Posljedično, tretiranje svake rasprave ili konflikta kao običnog sukoba interesa, umjesto moralnog imperativa, omogućilo bi lakše pronalaženje rješenja. Pored toga, svođenje našeg ponašanja na jednostavne kategorije "dobrog" i "lošeg" zanemaruje kompleksne psihološke, biološke, društvene i kulturne faktore koji takvo ponašanje uslovljavaju. Moralističko etiketiranje često predstavlja površno opisivanje akcija, njeno redukovanje u prosti epitet, a ne pruža nikakvo konstruktivno rješenje.
Uzmimo na primjer problem zloupotrebe droga. Tradicionalni pravni sistemi, poput našeg, često pristupaju problemu zavisnosti kroz moralnu prizmu. Ovo podrazumijeva viđenje zavisnosti kao lične slabosti ili moralnog prestupa koji zaslužuje kaznu. Kazna zatvorom se tada nameće kao sredstvo za kažnjavanje i moralno ispravljanje osobe koja je zavisna. Međutim, sistemi poput portugalskog pokušavaju da uklone moralnu dimenziju iz debate o drogama. U ovom novijem pristupu, korisnici droga se ne vide kao moralni prekršitelji, već kao osobe koje su žrtve bolesti koja zahtijeva psihijatrijski tretman, a ne zatvor.
Istraživanja pokazuju da je portugalski model efikasniji u smanjenju broja zavisnika od tradicionalnog pristupa. No, dok se ova rasprava vodi u okvirima moralnog diskursa, takvi dokazi ostaju nevažni. Logika moralnog diskursa diktira da oni koji počine moralni prekršaj zaslužuju kaznu, bez obzira na njenu učinkovitost. Tek kad eliminišemo moralnu dimenziju iz ove debate, možemo jasnije uočiti najbolja rješenja za takve probleme.
Da li bi ukidanje moralnog diskursa rezultiralo potpunim haosom? Moj odgovor je - ne. Ako prihvatimo da moralne zabrane nemaju smisla u društvu koje se lišilo moralnog diskursa, to istovremeno znači da ništa nije ni moralno dozvoljeno. U društvu bez apsolutnih moralnih principa, ubistvo i dalje ne bi bilo prihvatljivo ponašanje, samo ne iz moralnih razloga. Društvo bi, umjesto toga, odredilo šta je dopušteno na osnovu praktičnih potreba i okolnosti. Lični ideali i vrijednosti i dalje bi ostali važni, ali bi se njihova važnost temeljila na ličnom uvjerenju, a ne na univerzalnom moralnom autoritetu. Ako logički pratimo ovaj argument, uloga države u moralnim pitanjima bi se trebala smanjiti. Država bi se primarno fokusirala na ekonomsko blagostanje, dok bi moralna pitanja i odluke, u što većoj mjeri, trebala biti prepuštena pojedincima i zajednicama.
Popularna sentenca koja vuče korijen iz "Braće Karamazova" glasi Ako nema Boga - sve je dozvoljeno. Ova ideja podrazumijeva da bez Boga ulazimo u svijet gdje nema ograničenja na naše ponašanje i gdje vlada zlo. Međutim, zanimljivo je da se često dešava suprotno. Upravo čvrsto vjerovanje u apsolutnu ispravnost vlastitih moralnih principa navodi ljude na nasilne sukobe sa onima koji ne dijele naše mišljenje. Vjera u nekakav objektivni moralni autoritet nam često dozvoljava da se ponašamo kao da nam je sve dozvoljeno.
Odricanje od takvih moralnih apsoluta omogućilo bi nam da izgradimo društvo zasnovano na zdravom razumu i logici, koje je bi bilo samo odgovorno za definisanje svojih principa. To ne bi bio jednostavan zadatak, ali bi nam pružilo priliku da stvorimo bolji, pravedniji i humaniji svijet