Prije dva ljeta moj muž je izgubio burmu na plaži. Bio je vreo julski dan, talasi su agresivno udarali o plastične ležaljke i povlačili ipanema papuče neopreznim kupačima. Mi nismo bili takvi, mi na plaži ne gubimo japanke. Taman je pobjedonosno izlazio iz vode, zapljusnut talasima i solju, kad je ionako labava burma skliznula sa prsta i nestala neđe u Šušanju, a stigla ko zna đe. Kme-kme, malo nevjerice i brzo se zaboravila burma. Mislim čak da je nastupilo i izvjesno olakšanje – nije odbio da nosi burmu, ali su talasi poslušali zov predaka, oslonili se na prototip crnogorskog muškarca kao kakvu stijenu i odjedanput dali znak da je moj muž u pravu – burma jednostavno nije za prave muškarce.
Nisam sigurna što tačno mislim o nošenju burme, jer sam odrastala devedesetih kad je nošenje zlata bilo u zenitu, a moda i svaki pristojni ukus u ćorsokaku, ali mogu da tvrdim da je burma na ruci crnogroskog muža u to vrijeme bila rijekost kao i istinski dobar brak. Ne mislim da kvalitet braka u bilo kom smislu zavisi od tog skupog simbola, koji se u svakom trenutku može založiti u kakvoj juvelirnici i za te pare opraviti neka važna čestitka, nego naprosto razmišljam o jednom trendu zatvorenosti Crnogoraca u obrazac odbacivanja svega što krutu muškost i namrgođenost može čak i simbolički omekšati.
Kažem, muškarci koji su nosili burmu bili su rijetki, a i sama bih sumnjičavo gledala komšiju ili daljeg tetka kad bi je nosio. Tako nas uči naše crnogorsko iskustvo, koje je možda u mrgođenju prednjačilo Jugoslavijom, ali je u romatici daleko zaostajalo, kao oni atletičari što toliko kasne, da ih i prosječni prošišaju za cio krug. Nježnost crnogorskog muškarca kao da je ostala u kakvoj bici, osušila se od gladi podno brda ili se jednostavno raspala u neprestanoj borbi da se bude izvan svega tananog i suptilnog. Burme su samo simbol, to je samo jedna kružna šetnja po iskustvu predaka, to je još jedan lahor što melanholično miluje đedove noge u lavoru ispred koga kleči baba koju niko ne miluje. I to je tačka u kojoj se spaja simbolički značaj burme i nježnost posvećenog muža.
A posvećenost je višeznačna i složena stvar, pa je rijetkost bila sresti ljude koji naprimjer nisu posvećeni poslu, koji o poslu ne pričaju sa toliko nježnosti da im oko zaigra i skoro zasuzi i to je nekako malo pretjerano, ali i prirodno, zar ne? Isto bi tako bilo prirodno zagrliti ženu, uhvatiti je od kakve namjerno neukroćene radosti za ruku, radovati se životu i drugom biću. No to je ono po čemu su naše ulice drugačije od ulica drugih gradova - našim korzoima ćete rijetko vidjeti starije parove da se drže za ruke, a ako se to i dogodi nije malo vjerovatno da će izaći u novinama kao slika dana, pa ćemo svi nad prizorom uzdisati i proglasiti ih svecima romantike i lijepog ponašanja. Zavapićemo – eh da je više takvih.
A takvih je zaista toliko malo da je pravo čudo kako njihovi potomci umiju iskreno zagrliti drugog čovjeka. U mojoj generaciji gotovo niko nije vidio majku i oca zagrljene ili ne daj bože da se strasno poljube, to je veliki tabu, a taj štit što se stavio ispred đece, to zaricanje da oni nikada neće vidjeti nježnog oca i voljenu majku, da neće učestvovati u toj porodičnoj sramoti zvanoj ljubav, osigurali su da postvudstok generacije zabarjaktare patrijarhatom više nego njihovi neobrazovani preci, koji su, kako se priča, sa indignacijom odbacivali da pomiluju čak i đecu, da im se kult nedodirljivih ne okalja, ili da kakav pašenog ne posumnja u junaštvo i spremnost za bitku.
Svi smo vapili za tim prizorom, svi smo ga naslućivali, ali on nas je toliko puta iznevjerio, da nam je postalo normalno da se to jednostavno ne događa. I zato su mnoge generacije u Crnoj Gori uvjerene da je posao najvažniji, da je za sve drugo ima vremena i prilika, zato su nam kuće pune neuspješnih ljudi jer se u pogrešne uspjehe upiralo, u red i logični slijed događaja, u strukturu, a ne u sreću, zagrljaj i emotivnu sigurnost i ispunjenost.
Zato je i danas lako ubijediti čak i srećnog muškarca da mu se žena previše pita, da je sumnjivo što sa njom dijeli sve, ili što sa divljenjem priča o njoj, jer to apstraktna figura oca kojem žena nije bila najbolja i dovoljna, nego tek nužno zlo za rađanje đece ne može da podnese. Istina je da ni žena često ne može da gleda kad je druga žena poštovana, jer ne ide da nekakva tamo nevjesta stvarno ispunjava njenog sina, nego je sin poklekao, nedovoljno muško i premalo nalik ocu.
I tu samo nježnost i ljubav pomažu, samo bunt spram neživota i korote, jedinog osjećanja kojem se Crnogorci iskreno prepuštaju, jer se to cijeni u naciji nekrofila i romantizacije patnje, žrtvovanja i bijede. Burma je tek asocijacija na jednu predrasudu, na jedan uzročno-posljedični krug po kome se u Crnoj Gori nesmetano klizi, jer pređašnje iskustvo je logika koju opravdavamo, a u koju se iz nemanja hrabrosti za drugačije slijepo povjerovalo. A hronični nedostatak otvorenog ispoljavanja emocija, nesuzdržanog razgovora i otvorenosti, tu glavnu osobenost našeg društva treba razbiti, treba joj se svakom rečenicom, svakim susretom suprotstavljati.
Neka naše slabosti horski zapjevaju, neka se simboli ropstva rastrgnu, neka se zagrljajima zamaše. A burme, nek čuvaju ljubav iz morskih dubina, koga briga.