Ako želite da vidite propast jednog sistema vrijednosti izbliza onda dođite u Crnu Goru i posjetite knjižaru.
Kad jedno društvo funkcioniše, ono se naučno i kulturno razvija. Da bi nauka i kultura mogle da se razvijaju, osim kvalitetnih i nezavisnih univerziteta, potrebne su knjižare i biblioteke. I to ne bilo kakve, nego one koje funkcionišu, nude nove naslove i otkrivaju ljudima neke manje poznate, domaće i strane autore, odnosno prave im selekciju i pružaju mogućnost da budu u toku.
Danas kad gotovo svi mogu biti u toku, jer su online, čini se možda naivnim i nepotrebnim računati na ulogu knjižara. Ipak, ako pogledamo istraživanja o mladima u Crnoj Gori može nas zaprepastiti činjenica da najveći procenat omladine u Crnoj Gori nikad nije pogledao predstavu ili posjetio bioskop, a da pola crnogorskih opština nema niti jednu knjižaru, niti kulturni sadržaj. Imati mogućnost i opciju samo po sebi ne garantuje ništa, no ipak pruža minimalni okvir za normalan razvoj pojedinca i zajednice. Zato bi bilo važno da imamo bioskop, pozorište, kulturne centre i knjižare.
No, da li knjižare u Crnoj Gori uopšte mogu ponuditi kulturni sadržaj? Uz lake note Željka Joksimovića i OK benda, teško da se može zamisliti kultura, ali zasigurno ne može crnogorska knjižara.
U nekom idealnom društvu ljudi koji rade u knjižarama vole i čitaju knjige, a knjižare predstavljaju presjek domaćeg i svjetskog izdavaštva. Nažalost, većina naših knjižara su prodavnice svesaka, ukrasnog papira, školskog pribora i šoljica, te se čini da su i same ustuknule pred vremenom kad se malo čita, a knjiga ne znači ništa do jeftin i dosadan rođendanski poklon u danima inflacije i skupoće. U knjižarama uglavnom, kao i u samoposlugama i trafikama rade žene i time se kao po pravilu taj posao smatra manje poželjnim i važnim.
Prije neki dan sam ušla u knjižaru u prometnom dijelu glavnog grada. Nijesam ni kročila unutra, a prodavačice su zastale i čudno i iznenađeno pogledale, kao da sam ih prekinula u kakvoj tajnovitoj radnji. Bilo mi je neprijatno, pa sam znala da ću vrlo brzo i izaći, jer je osjećaj da sam na smetnji nekom ko knjižaru koristi kao paravan, a bavi se drugim poslom i osobnim obevezama bio previše intenzivan.
Tražila sam knjigu Mareka Hlaska, poljskog pisca, onog sto je u šali negdje u Los Anđelesu 60-ih godina prošlog vijeka gurnuo najboljeg prijatelja, mog omiljenog kompozitora Krištofa Komedu, nakon čega je ovaj umro, a Hlasko se ubio. Njegova knjiga “Ubiti drugog psa” duboko me takla i došla sam po još, prethodno istraživši da je na našim prostorima dostupno još njegovih knjiga. Trebalo je možda to da ispričam radnici u knjižari kako mi ne bi odmah, kao iz topa, rekla da od traženog autora nema ništa, kao da cio sistem knjižara i njihov fond drži u nekom dijelu mozga kao tablicu množenja.
Onda se sjetih kako sam prije dvije godine išla po crnogorskim knjižarama da nudim roman “Sampas” Ilije Ðurovića, koji je u tom trenutku bio u najužem izboru za prestižnu regionalnu nagradu. Poput preprodavačice odjeće i nakita po kancelarijama, ulazila bih, objašnjavala ko je autor, što znači Ninova nagrada i zašto bi trebalo da imaju roman. Iako je knjga bila izuzetno tražena, samo je jedna knjižara bila za nju zainteresovana, i tad sam shvatila sam da crnogorske knjižare nemaju ulogu u društvu i da su nam korisniji prodavci cipela nego knjiga.
Očito nedovoljno poražena tim iskustvom, prije neki dan sam otišla u knjižaru Narodna knjiga i rekla da izdavačka kuća Žuta kornjača ima novo izdanje. Tražili su mi broj telefona, da bi me bez ikakve informacije o knjizi sjutradan SMS porukom obavijestili kako nisu zainteresovani. U izlogu su im naslovi za istorijom opijene penzionere i nacionaliste, te vjerujem da su to štiva za koja ih najviše zanimaju.
Isti dan sam pošla i do Podgoričke knjižare i tamo su mi objasnili da treba da pitam direktoricu biblioteke. Ljubazna gospođa koja je nekog na telefonu ostavila da čeka, nije mi znala reći kakva je procedura ni ko je direktorica. Uzdaju se valjda da ću guglati i nju i njenu email adresu. Ali neću. Odlučila sam da svoju poemu "Pontevedra" prodajem samo online. Naslove za čitanje ću poručivati iz regiona. Svjesna sam da generalizujem i da nisu sve knjižare u Crnoj Gori u dlaku iste, ali pakleni trend je očigledan i kontrakulturan. Neću učestvovati u igri u kojoj su poželjne knjige samo velikih i/ili politički prepodobnih izdavača, dok se lokalna nezavisna scena škartira uz prezir.
Odlučila sam da sama odredim sudbinu svoje knjige, po cijenu da je i potpuno poništim. Valjda je to sloboda.