Misao na webu
CRNA GORA,
bogdan bogdanović

Mistrija pod orahom: Seoska škola za filozofiju arhitekture

Bogdanović sa studentima u Školi
Veliki jugoslovenski arhitekta, umjetnik i filozof Bogdan Bogdanović sredinom sedamdesetih osniva tzv. Seosku školu za filozofiju arhitekture u Malom Popoviću kod Beograda. U svojim knjigama "Ukleti neimar" i "Zelena kutija" Bogdanović, briljantan stilista i pisac, dočarava duh alternative zasnovane na istraživanju i igri

...Ako pokušam da ga sažmem, rekao bih da smo dobrih petnaestak godina – grupe mojih odabranih studenata i ja svoju slobodnu seosku školu doživljavali kao sveti prostor oslobađanja od svakodnevnih prizora ondašnje stvarno-stvarne-stvarnosti. Učestalo nabrajanje suvišnih atributa u ovom je slučaju neophodno da bi se objasnio poduhvat koji mi danas izgleda istovremeno i uzaludan i svake pažnje dostojan. Da li je u pitanju bila pustolovina slična pustolovinama koje pisci utopijskih romana svesrdno koriste? Sumnjam, jer utopijama, svima redom, nedostaje čednost čiste, nedidaktičke igre, a naše seanse nisu bile poučitelne ili, bolje reći, bile su to samo utoliko što su mogle pokazati dokle dospeva moć čiste igre-igre-radi.

Da uprostim, jednačili smo našu fiktivnu antropologiju sa potragama za nadrealnim gradovima i civilizacijama, što su se svake subote nakratko spuštale na tvrdo, prašnjavo ili blatno tlo jednog simpatičnog, u modernom svetu izgubljenog, a uvek malo kao i pospanog srpskog sela. Pri tom nismo sanjarili sanjarenja radi, već smo u igri pokušavali da dokučimo ,,logiku mašte" – ko zna zašto. Možda i zato da bismo je gdegde i u stvarnom životu korisno upotrebili. To je, ukratko, bio osnovni cilj tih igara.

Detalj iz Malog Popovića, foto: CZKD

Nažalost, potonji događaji su pokazali da je bezazlena i uvek pomalo detinjasta platonska mašta sasvim nemoćna pred naletima crne mašte, one koja se ne spušta sa visina, iz nebeskih gradova mudrosti i sreće, već odozdo nadire iz podzemnih sfera gradorušilačke mržnje.

(…)

Reč je sad o simboličnom gradenju Kule vavilonske u selu Malom Popoviću, u rano proleće 1982, neposredno pre no što ću se prihvatiti poslova beogradskog gradonačelnika. Bila je to jedna od poslednjih igara sa studentima u mojoj eksperimentalnoj školi. Čak su se i seljaci-komšije priključili našoj igri. Iznosili su iz kuća i donosili svakojake starudije, osakaćene stolove, naherene kredence, svašta-koješta što je već davno bilo odvojeno za otpad, pa su onda jedno preko drugog slagali, jedno drugim podupirali i, razume se, sa najvećim zadovoljstvom učestvovali u našem poduhvatu. I još su rado zalazili u vidno polje malih kamera, jer su studenti snimali čitavu tu vedru zbrku.

Dolazio nam je tog dana i Ivan Stambolić, moj prijatelj, tadašnji predsednik srpske vlade. Da li je i on bio oduševljen našom heurističkom, dakle „pronalazačkom" igrom, to baš i nisam umeo da procenim. Ali, zacelo nije bio ni uprepašten ni uplašen. Verovatno je naš poduhvat prihvatio sa zrncem humora, jer u igrama pomenute vrste ionako nikad ništa ne jemči da će štogod stvarno biti pronađeno.

"Seoska akademija", 1976-1990, foto: CZKD

Inače, o tom proletnjem, sunčanom popodnevu, a zatim i o celovečernjem daljem događanju, pronašao sam u zaostavštini Zelene kutije samo jedno jedino moje izričito svedočanstvo:

Gradili smo Kulu vavilonsku, velelepnu kulu velelepnog nerazumevanja. Studenti su imali kao prethodni zadatak da nekoliko dana zapisuju svoje snove i da iz najapsurdnijih ili najmudrijih sticaja noćnih slika iščeprkaju poneku sekvencu o tome kako bi se danas, u ovom nedovršenom i nedovršivom svetu oko nas, mogla zamisliti neka kula univerzalne mudrosti i kako bi tragikomično morala izgledati.

Kako je, medutim, izgledala naša ondašnja kula pobrkanih mudrosti, sva sklepana od raznih sklepotina – to i nije teško zamisliti. Teže je razumeti zašto sam prvi podsticaj za jedan tako zaludan posao dao ja lično, a još je teže, danas, razumeti zašto je moj predlog bio prihvaćen sa najvećim oduševljenjem.

U ono vreme nisam ni pomišljao da bi se igra, kako je bila zamišljena, mogla shvatiti i kao mračna aluzija. Naša Jugoslavija, koju smo čas mrzeli, čas voleli, još uvek se nekako držala na nogama. Danas ne mogu da se načudim kako mi nije padalo na pamet šta bi sve tragična zamisao o monstr-građevini „novog boljeg sveta" mogla značiti.

Sama biblijska priča i naravoučenije o „pometeniju jazikov" moglo se shvatiti i kao opaka politička aluzija. Nema sumnje da i za nas, uklete graditelje iz sela Popovića, a i za mog zaštitnika Stambolića, takvo tumačenje priče ne bi imalo baš najprijatnije posledice. Srećom, ondašnjim partijskim kadrovima nije se baš prohtelo da prelistavaju Bibliju, a čak da su ponekad to i činili, suština mita o kuli koja se ne može sazidati zacelo je prevazilazila pamet ,,čuvara tekovina revolucije". Da li im je danas, kad su mnogi od njih pustili brade i postali pravoslavci, suština biblijskog mita jasna to ne bih umeo da procenim.

U svakom slučaju, kad smo nesagradivu građevinu kako-tako sklepali, onda smo je te lepe aprilske večeri pred kamerama spalili i na najjednostavniji način otarasili se čorava posla. Komšije su, baš kao i mi, bili zadovoljni prizorom ogromne vatre razbuktane u slavu proleća, a velike količine masnog pepela dobro su im došle za proletnje đubrenje njiva.

Bogdanovićev spomenik na Jasikovcu, Berane

Posle oproštajne svetkovine, posle rušenja i paljenja „Kule vavilonske", naša skromna seoska akademija je prevedena u status mirovanja, a ja sam, posle dugog i upornog navaljivanja Ivana Stambolića, odlučio da se na četiri godi prihvatim dužnosti beogradskog gradonačelnika. Računao sam, izmedu ostalog, da će mi ugleft te funkcije pomoći da po isteku mandata nekako legalizujem svoju seosku školu. Razume se da ni kao gradonačelnik nisam napuštao ni svoju univerzitetsku katedru ni drugovanje sa dotadašnjim učesnicima „Mistrije pod orahom".

Doduše, i na čelu gradske skupštine glavni mi je zadatak bio više profesorski no politički. Inicirao sam i kontrolisao prve pripreme novog generalnog urbanističkog plana. Beograd je već bio prekoračio milion stanovnika, pa se u zastarelim planskim okvirima nelagodno osećao kao poveći cipov u dečjoj odeći. Stanje urbanističke prakse zahtevalo je nove ljude i nove ideje, a ja sam bio ubeđen da će se među učesnicima naših graditeljsko-filozofskih igara i te kako pronaći i majstori sasvim novih konceptualnih dometa, doraslih jednom budućem, blistavom velikom Beogradu, gradu na dve velike evropske reke. Nešto nisam znao, a mogao sam znati, ili sam nekad i znao pa posle izgubio iz vida, jednostavna je istina da se gradovi ne grade u matricama pesničkih igara, već u surovim borbama, pa i ratovima podzemnih sila i interesa koji ih pokreću.

Posle otvorenog pisma Slobodanu Miloševiću krenule su na mene lavine optužbi za izdaju nacije i srpstva...

Veliki međunarodni konkurs koji je, na moje navaljivanje, raspisan za prekosavski Beograd, otkrio mi je nešto što sam odavno naslućivao, a to je da u ovom našem ludom svetu ima mnogo nadahnutih arhitekata koji su, pogotovo u nezrelim društvima, taoci nevidljivih klanova. Rezultati konkursa su bili više no zadovoljavajući, ali je uskoro postalo jasno da će opstrukcija moćnih interesnih grupa lepe zamisli pretvoriti samo u još jednu tragičnu priču o nesazidanoj ili možda nesazidivoj kuli. Naš, a dobrim delom i moj lični lakomisleni seoski happening srećom nije nikoga naveo na pomisao da se priča o uzaludnom građenju Kule sveta može protumačiti i na neki vrlo nezgodan način.

Ivan Stambolić (1936-2000), foto: Vikipedija

U međuvremenu, Stambolić je postao predsednik Republike Srbije. Bila je to titula najvišeg ranga, ali su njeni nosioci, u odnosu na nominalno podredene partijske strukture bili obično bez ikakve stvarne moći. A u to vreme u partijskom vrhu se bila pojavila i jedna nova, na prvi pogled beznačajna, a u stvari vrlo opaka osoba. Izronila je odnekud iz političko-poslovnog ili obaveštajnog podzemlja: Slobodan Milošević.

Ukratko, novoprispevši maladjoc – ovisnik od neutoljive rusofilije – bio je zadivljujuća mešavina mafioza u nastajanju i treštenog marksiste u nestajanju. Ne treba mnogo objašnjavati da je takvom čoveku sve što se događalo u našoj školi moralo izgledati sumnjivo i odbojno. Drug Milošević mi je manje-više jasno stavio do znanja da je, iz meni nepoznatih razloga, rešio da zauvek rasturi našu školu, a da meni širokogrudo ponudi neku vrstu prazne, besmislene, ali vrlo zvučne funkcije predsednika Komisije za ideološka pitanja u kulturi. Ja sam se nasmejao na taj predlog, ali i to je za malog tiranina u nastupanju bilo gotovo isto što i objava rata, a za moju školu, nažalost, bila je to i zaupokojna liturgija. Kad sam zatim objavio i jedno otvoreno pismo, adresovano na „Predsednika Predsedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije" – to je bila Miloševićeva puna titula – rat je otpočeo.

Pismo je, uzgred rečeno, iznosilo punih šezdeset kucanih stranica i širom onda još postojeće Jugoslavije prihvaćeno je kao vesela, ali i ohrabrujuća literatura. I tako je srpski Führer na prvom koraku bio ismejan.

:::

Posle otvorenog pisma Slobodanu Miloševiću krenule su na mene lavine optužbi za izdaju nacije i srpstva. Televizija je uz napade i uvrede istrajno prikazivala moje portrete u gro-planu, pa su se na ulici, kad me sretnu, čak i nedužne starice krstile i proklinjale me. Hajka je očito bila dirigovana iz nekog misterioznog centra koji se na partijsko-policijskom jeziku nazivao „štab za diferencijaciju", a diferencijacija je bila veština prepoznavanja neprijatelja i izdajnika i obračun sa njima, čak i na ulici.

Kuća u kojoj je bila škola, 2018. foto: Vikipedija

Nije bilo teško shvatiti da je došlo vreme za evakuaciju. Povukao sam se iz Beograda i sklonio u svoju seosku školu. Računao sam da će se jarost sama od sebe primiriti, što bi se možda kroz izvesno vreme stvarno i dogodilo. Nije se, međutim, dogodilo, jer sam u nekoliko uzastopnih telefonskih intervjua za medunarodnu štampu ponovo dobro opalio gospodina druga predsednika.

Sudbina moje škole je time bila definitivno odlučena, a što se mene lično tiče, samovao sam i dalje u melanholičnoj školi bez đaka, jer sam bivšim studentima, sem nekolicini najupornijih, izričito bio naredio da me ne obilaze i da se ne izlažu opasnostima progona…

Iz knjige "Zelena kutija", Mediterran Publishing, NS, 2009.