Prije nego bacite kamen na predloženu ministarku kulture zato što je ljekarka, predlažem da se prisjetite da je ona i političarka. I to političarka na nivou, jer višeg doma od Skupštine nemamo. Na stranu u kakvom je stanju ta institucija i domaća politika uopšte, zanemariti u cijeloj stvari da je žena poslanica, čini se loše kao zaboraviti da će osim kulture pokrivati i resor medija.
Dakle, poslanica Tamara Vujović dolazi nam iz Herceg Novog, javnost je nije mogla zapaziti, jer ne psuje i urla kao njene muške kolege. Grubim medijskim klipingom može se utvrditi da je riječ o kulturnoj osobi, a da li bi bila dobra ministarka kulture i medija, to se u ovom trenutku ne može precizno cijeniti.
Strukovna udruženja kulture negoduju, i neka ih, to je dobro. Ljute se i traže menadžera, nekog sa iskustvom, nekog senzibilisanog, gotovo mesiju koji bi mogao da iskupi silne grijehe u toj oblasti. Ali meni se u napadu cinizma učini, poznajući stanje u branši, da bi možda nekakav upad spolja dobro došao. Da bi zapravo poslanica-štreberka, tehnokrata koja ne pripada nijednom od podgoričkih kulturnih kružoka bila zanimljiv eksperiment. Naravno da me duboko potresa i plaši što kadar dolazi iz Demokrata, partije mučkog jednoumlja i crvenih kravata, ali mogla je biti i bradati lirik na vinjaku blizak Demokratskom frontu. Nije sve baš toliko crno, hoću da kažem, ima mnogo čudaka u najavljenoj vladi, i možda je vrijeme da se na margini zgražavanja i protesta zapitamo - đe to piše da ministar kulture ne smije biti ljekar.
Moram da kažem da je ministar kulture Holandije fizičar i zove se Robertus Henrikus Dijkgraaf (pokriva i resor nauke), a ministar kulture Danske biznismen i matemaričar Jakob Engel-Shmid. Ministarka kulture Velike Britanije je pravnica, a Francuske politikološkinja. Većina evropskih država, i to onih razvijenijih, zapravo nema menadžera oblikovanog u kulturi, ili ne daj bože stvaraoca na čelu ministarstva, a finska ministarka je, ako baš hoćete da znate, olimpijska jedriličarka Sari Multala!
Dakle, nastupati gordo sa pozicije da čelnik resora kulture mora biti neko iz te oblasti, možda bismo mogli da prihvatimo da nema gugla, da nema evropskog iskustva, i pod uslovom da ima dobrih rezultata crnogorskih kulturnih institucija. Ali pošto je kultura upravo ne-radom samih ljudi iz kulture dovedena do partijskog fonda za uhljebljenje, očekivati je od onih koji se bune protiv partijskog namještenja da to čine sa malo više takta, analitičkog duha i malo manje patosa.
Kad je na čelo krunske kulturne institucije u zemlji, dakle Centra savremene umjetnosti došla nećakinja jednog političara, vlasnica malog biznisa sa diplomom dizajnera, tada nije bilo protesta. Ruku na srce, ni dosadašnja ministarka kulture osim skromne kustoske prakse nema neke puste menadžerske podvige. Pa joj to nije smetalo da preko koljena vaspostavi Muzej savremene umjetnosti u kome sad udobno sjede isti koji su htjeli poginuti da ga ne bude.
Tako je to u našoj kulturi, ne smijemo smesti s uma da je riječ o jednom malom gotovo incestuoznom krugu interesa i klupskih podmetanja u koja ne želim da svrstam posljednje reagovanje i protest protiv nove ministarke. Naravno da tu prepoznajem čistih glasova i dobrog rezona. Nisam oduševljen što će ljekarka biti ministrka, jer to je prije svega gubitak za medicinu. Sama ambicija da se iz bijelog mantila ulazi u politiku je prostor posebne psihološke dubioze. I da, sjećam se kako su Demokrate onomad predložile da žensko bude predsjednica skupštine „kad već ne možemo da se dogovorimo“.
Gnusno je političko zaleđe iz kojeg nova ministarka dolazi i koliko god odavala utisak skrupulozne osobe sklon sam da je vratim u prvi dom zdravlja. U tom pogledu stojim sasvim na strani peticijaša i podržavam protest. Ali ne želim da samodopadno mudrujem kako je nečija ljekarska diploma krimen i na tome gradim pjesničku bol; ne želim da dociram tim malim diktatorima iz Demokrata i dajem im šansu da ispadnu široki kad kažu da kulturu ne vode kustosi nego političari.
Kulturom se ne vlada iz nekakvih sfera i visina koje dosežu samo glumci i poete. Ministarstvo kulture i medija Crne Gore, kako piše na sajtu, „vrši poslove uprave“, „predlaže zakone“ i „daje mišljenja“, uređuje strukturu i čuva baštinu. Riječ je o političkoj instituciji. Zato mislim da postoje trenuci kad nam u kritici treba više od kozerstva i retorike, kako bismo tačno znali sa kojih to stanovišta struka nastupa, nakon što se saglasimo da grandiozna djela ne stoje iza nje.
Neka struka govori stručno, što više tabela i grafikona, molim, a manje parola i floskula koje liče na kafansku strategiju i površni prigovor savjesti. Nikako ne smijemo biti površni u ovim istorijskim vremenima. Neka nam strašni primjer u tom smislu bude ministar kulture Španije Miquel Iceta Llorenst. Taj je prvo upisao hemiju, pa otišao na ekonomski fakultet, pet puta obnavljao godinu, prije nego su ga izbacili na ulicu i primorali ga da se bavi politikom.