Teško je usuditi se na bilo kakvu kritiku u crnogorskom društvu, jer te iza ugla sačeka epitet – frustriran/a je. Navodni razlozi za frustraciju su mnogi, ali uglavnom kreću od ljubomore što ti nisi na mjestu koje kritikuješ, do toga da imaš nešto lično protiv nekog, dakle da su kritičke pobude stvar pizme, neuspjelih ambicija ili prosto nesojluka. Rijetko kad se prizna pravo na kritiku i pozdravi potreba za njom kao nasušnim elementom napredovanja.
Ovih me dana opsjeda pitanje: kako kritikovati crnogorske institucije kulture, a da ne ispadnem ne samo frustrirana nego i naivna? Frustrirana, jer iz nečeg mračnog izlazi sva ta moja briga, reći će psihoanalizi skloni dušebrižnici, naivna, jer od crnogorske kulture više niko ništa i ne očekuje, osim možda sporadično repriziranje Đekne. Kultura se široj javnosti naprosto kači za rever (da ne kažem poreski teret) kao svatovski ukras, višak na koji se bezinteresno pristaje. A da tog ukrasa nestane, niko ne bi ni trepnuo, jer kulture suštinski i nema.
No, ovo je pitanje ipak posljedica jednog mnogo važnijeg pitanja: u čemu leži tajna impotencije crnogorske kulturne ponude i da li bi možda najpoštenije bilo sve institucije kulture zatvoriti?
Malo je prostora u kojima se ljudi koji rade srodne stvari međusobno toliko preziru kao u našoj kulturnoj katakombi. Sabotiranje svakog ko se usudi raditi nešto na polju na kome samo odabrani i bogom dani imaju pravo sudjelovati, postalo je kanon. Uzmemo li da je osnovni princip kulturnog djelovanja saradnja i kooperacija radi zajedničkog cilja koji bi trebalo da doprinese široj društvenoj akciji, uzdizanju i mijenjaju, te sveopštoj emancipaciji, onda se samo mrtvim institucijama može objasniti mrtvilo crnogorske kulturne scene. Ipak, institucije ne postoje same po sebi, one su zajedničko polje djelovanja ljudi udruženih ka istom cilju. Zapravo bi trebalo da su institucije nešto slično, ako nisu paravan, izgovor, pokriće i izvor prihoda, toplih obroka, fleksibilnog radnog vremena i brendiranih asesoara u crnogorskom slučaju. Čast izuzecima, ali izuzeci su ionako uglavnom van institucija.
Kulturne priredbe u Crnoj Gori svode se na teatrološke poze za probrane, za serviranje već stoput zgotovljenih i prežvakanih jela koje konzumira samoprozvana elita. Opšte mišljenje, naravno, toliko opšte da se o njemu ćuti...
Kad bi me neko pitao što je najviše potentno da revolucionarno mijenja svijet rekla bih umjetnost. Pri tome, prvo bih istakla da revolucionarno mijenjanje nije politički čin niti nasilna promjena. (R)evolucija – ta omrzla riječ, od koje ispod osjetljivog nosa vazda zasmrdi na sovjete, barut i krv, i sama prispjela za rekonstruisanje i novo čitanje – ovdje se upotrebljava u kontekstu stvaranja nove društvene vrijednosti na bazi solidarnosti i poštovanja drugog čovjeka, dakle, stvaralačkog kapaciteta ljudskog bića, te bi morala bi biti ishodište umjetničkog čina u vremenu hiperglobalizovanog postvarenja, upotrebnog krčmenja svega, pa i stvaralačkog.
Birokratizacija, nemuštost, neangažovanost i samorazumljivi solipsizam službenika i umjetnika kojima se umjetnost i službovanje prepliću, jedan je od krucijalnih problema pred kojim izmiče osnovni cilj njihovih postojanja, opravdan u nekakvim statutarnim dokumentima i pravilima. Kroz njih vješto plivaju ljudska bića željna djelovanja, ali uvijek u krugu istomišljenika, među kojima je nezamjeranje i lojalnost ključni kod, a kritička opservacija napad, izdaja i izvor mobinga.
Neko bi mogao reći, ali zar takve institucije nisu slika i prilika političkih namještenja, porodičnih veza i decenijskog krivog rukovođenja. Taj neko ne griješi, ali glavni problem nije u rukovodstvu, već u cijeloj donjoj strukturi koja samo za kafanskim stolom digne prst i kaže da tako ne može, nakon čega se taj prstić spusti, pa nazad u kancelariju iz koje junak neće izaći dok ne otplati stan, ne školuje đecu, proputuje svijet, nabudži CV ili što ko voli.
Ko to sve plaća i zbog čega, taj obilni višak procedure, poze i hipokrizije, ako služi samo pojedincima koji služe jedino sebi i svojim uzvišenim hobijima?
Za kulturu se svake godine izdvaja više desetina miliona eura. Je li moguće nekako rasporediti dio tog novca u nešto što će koristiti svima, a ne samo uhljebljenim službenicima i njihovim elitizovanim smotrama koje ne dotiču nikog. Ili možda u kulturu ne treba ulagati ništa, nego slobodnim vaninstitucionalnim udruživanjem udariti u podli temelj zablude da je kultura nešto ekskluzivno i stvoreno samo za odabrane. Udruživanje koje bi prezrelo fondove, jer o njima odlučuju i njih mahom dobijaju podobni.
Institucionalna kultura kakvu danas imamo bakšiš je jednog politikom urnisanog sistema koji se iz partijskih jazbina igra umjetnosti i samopromoviše lošu namjeru. Ako me pitate što je rješenje, moram priznati da ga nemam, ali zasigurno znam da je ono izvan institucija, u spomenutom udruživanju, u zajedničkom (ničijem) prostoru i u saradnji. Ono je na čistom zraku, u organizovanju nepodobnih, mobingovanih, nezadovoljnih, iskrenih i slobodnih ljudi koji ideju neće prodati instituciji, koji će se odreći konkursa i honorara, dakle, koji će izaći i djelovati inkluzivno i društveno u istinskom smislu te riječi.
Samoudruživanje u tom slučaju postaje metod. A institucije ukoliko ostanu zatvorene i samozagledane u svoj otužni elitizam, tim gore po njih. Gramši kaže:
„Stvarati novu kulturu ne znači samo pojedinačno dolaziti do originalnih otkrića; to znači isto tako i naročito kritički širiti već otkrivene istine, podruštvljavati ih, da tako kažemo, i učiniti da one postanu osnove životnih akcija, elemenat usklađivanja i elemenat intelektualnog i moralnog reda. Što je masa ljudi dovedena dotle da dosledno i jedinstveno misli stvarnu sadašnjost, to je mnogo važnija i originalnija i filozofska činjenica nego činjenica što je neki filozofski genije otkrio novu istinu koja ostaje vlasništvo malih intelektualnih grupa."
Razumljivo, država u kojoj ljudi nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu, ne može imati razvijenu kulturnu svijest. To nije stvar ulaganja, sistema, vladajuće partije nego dubljeg potonoća. Ko se usudi reći da je kultura svijest jednog društva neka pogleda u doktora početnika koji u Zeti ili na Koniku ne stiže da pregleda sve pacijente, jer u zdravstvenom sistemu fali ljekara. A ako se čini da ove stvari nijesu nijesu povezane, sugerišem da se malo mućne glavom, jer ih povezuje isti komesarski duh, nepotizam, rigidna sebičnost, afere oko namještenja, rasporeda fotelja, itd. Loša organizacija društva ogleda se u kulturnoj blokadi koju nikako da prevaziđemo. Naravno da su doktori važni i da je život sam po sebi najviša vrijednost, ali bez kulture i sam taj život je porazan i prazan.
Produkciju članka podržalo Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija