Kanski pobjednik Triangle of sadness dopro je do moje malenkosti preporučen cijelom razgranatom mrežom putokaza koji su više ili manje diskretno ukazivali da je ovogodišnji laureat i favorit za Oskara remek-djelo satiričnog izrugivanja kapitalizmu i neka vrsta marksističke diverzije uperene u srce Holivuda.
Poslije lošeg iskustva sa južnokorejskim Parasite (2019) koje sam uspješno potisnuo u zaborav, filmu švedskog režisera Rubena Östlunda prišao sam sa nekoliko zrna soli. Ne samo da je to bila dobra odluka, nego sam kako je film odmicao shvatio da niti je antikapitalistički, niti je marksistički, što mu zbore, već je prije svega neubjedljivo umjetničko djelo koje je svoje političke teze izbacilo u prvi plan do te mjere da su plošne i vodviljske prestale da djeluju. A gledalac filma, taj gledalac koji se hladno i cinično naslađuje bez istinskog emotivnog angažmana, zapravo je idealan kapitalistički gledalac. Mimikrija je savršena, pa mirne duše mogu reći da ono što se prikazuje kao kritika kapitalizma zapravo glumi kritiku i legalizuje stanje voajerske distance na koju sam kao konzument bio osuđen.
KRUZING IZLUČEVINA
Ipak, nije sve tako krenulo, početak filma, uvodni dio, u kome se duhovito daje jedna klasična scena iz modne industrije i rasprava oko plaćanja u restoranu, učinila je da film inteligentno uđe u samo srce problema kapitalizma – u pitanje novca kao fetiša i društvenog regulatora intimnih, porodičnih i inih odnosa – u ovom slučaju između bolje plaćene manekene i slabije plaćenog manekena.
Elegantno je djelovala i ta uvodna inverzija, promjena ugla gledanja u kome se muški (modni) radnik prikazuje kao diskriminisan u odnosno na radnicu, manekenku, što je fin način da se rodno pitanje relativizuje odnosno distancira od pamfletske bagatele pay gap feministica koje se bore za crkavicu bez svijesti da holivudska mašina koju opslužuju jeste propaganda alatka kakvu istorija klasne represije ne pamti.
Početak filma je velim bio sladak, ali dvoje mladih koji su načeli pitanje besplatne večere, integriteta i rodne ravnopravnosti, odlazi na bogataški kruzing gdje će se desiti nova inverzija, po istom ključu – kapitalista će biti pripiti ruski tajkun (Zlatko Burić) koji loče na palubi, a marksista će biti kapetan (Woody Harrelson) koji vodi svoj brod, ispostaviće se, k pizdi materinoj.
Foto: Fredrik Wenzel/Plattform Produktion
Od trenutka krcanja na palubu, cijeli film zapravo plovi ka istoj direkciji, s obzirom na to da se glavni junaci, naš manekenski par, gube kao ličnosti i postaju dio manje-više teatarske inscenacije koja srlja ka estetici ideološkog skeča. Sva posada je, od brodske utrobe do jarbola u pokornosti - tajkuni, milioneri, industrijalci i starlete, sve se to davi u šampanjcu i dolazi do scene po kojoj će se ovaj film pamtiti, zapravo jedne vrste psihoanalitičkog pražnjenja na guzu i usta, jedne oralno-analne eksplozije u kojoj štrcaju govna i povraćka na sve četiri strane broda.
Budi se istok i zapad, što bi se reklo… Ovaj sočni rigoleto nije lišen vizuelnih čari, ali on zapravo cijelu naraciju sasvim očuđuje u pravcu nekakvog bunjuelovskog omaža, groteske sa užasnim pretjerivanjem u kome kapetan preko razglasa citira Marksa dok ruski tajkun uzvraća Reganom.
I tu već postaje jasno da „Triangle of sadness“ nema antikapitalistički potencijal, budući vrlo dosljedno sugeriše da na zaljuljanom brodskom dnu svaka politička misao biva pamflet i sricanje naučenih parola, dok se ljudi dave u svojim izlučevinama.
Brodolom je neminovan, postideološka sraonica kliza u propast, likovi postaju istorijske realije, nekakvi zadati principi, nikako ljudi od krvi i mesa, (sa izuzetkom Burićevog tajkuna koji je melodramski slojevit u svojoj karamazovštini). Posvuda migolje ratni profiteri, plavokrvi neurotici i ostala kapitalistička bagra suočena sa svojim krahom, ali taj kraj izaziva nemirno more, više sila, ljudski faktor je isključen, rezigniran i pijan, oličen u kapetanu koji truća koješta i imponuje valjda jedino kakvom hipsteru koji će prepoznati pokoji Marksov citat.
BABA-SERINA OSVETA
Nakom brodoloma – ostrvo. I gle, imamo novi film koji liči na seriju, zavonja pomalo na Lost, ili nekakav rijaliti preživljavanja. Kao da najednom bindžujemo TV seriju, svaka narativna struktura se odavno raspala, sad su već intimne scene mladog para sa početka zaglavljene u nekom drugom filmu, trećem, ili četvrtom, jer preko noći, holivudskom logikom naracije koju pumpa isključivo zaplet, dolazimo do junakinje plot tvista – brodske baba-sere, Filipinke Abigejl koja na kopnu preuzima komandu.
Foto: Fredrik Wenzel/Plattform Produktion
Abigejl jedina umije uloviti ribu, bogataši su prinuđeni da je slušaju, stari Marks se zadovoljno smješka jer je radništvo preuzelo sredstva proizvodnje i u utopijskom krajoliku tropskog Edena započelo svoj novi život. Nova liderka je grešno biće, aman, lijeva skretanja su neminovna, pa počinje da se tuca sa mladim manekenom koji na taj način zarađuje hranu, zalihe što su ostale u čamcu za spasavanje, oko kojeg se stiče neka nova ostrvska ekonomija i etos ravnomjerne diobe.
Na kraju, da skratim, ako je moguće ovaj film skratiti, Filipinka kreće sa velikim kamenom da ubije manenku jer je ova na drugom kraju ostrva pronašla bunkerski ulaz u rizort, koji bi značio spas, ali i povratak na staro stanje stvari. Hoće li lobanja biti smrskana, ili će Abigejl odložiti kamen i pristati da po izbavljenju postane lični asistent svoje potencijalne žrtve, otvorena je moralna dilema rough cut kraja.
JEDNO VELIKO JBG
Ako mene pitate, ovaj šatro anitkapitalistički film se završava tako što radnička klasa patologizuje sopstvenu društvenu ulogu u revoluciji, dok u Abigejl slutimo staljinizam, idolatriju, i slične bedake dvadesetog vijeka. Problem je što ovaj film nije najavljen kao analiza dvadesetog vijeka, niti antropološka distopija, već kao kritika kapitalističkog sistema. Svršetak u uzdržanom pesimizmu i moralnoj rotaciji koja sami koncept klase zatvara u svojevstan moralni dubak, ostaje kao utisak mnogo snažniji od par uspjelih scena saradnje i humanog principa koji je ostrvska družina na trenutak uspjela da ostvari.
Da zaključimo, kapitalizam je nakon ovog filma jednako jak, kao i nakon svakog drugog filma. Gledalac nije vidio ljudska osjećanja nego ideje, nismo vidjeli emocije nego konstrukte, mobilizacija je zamijenjena samodopadljivim humorom, što su sve uslovi da se osvoji Kan, Oskar, a da prava filipinska djeca, ili brodske sluge nastave svoj anonimni život, bez nade da će ikad biti dovoljno kul da postanu akteri jednog istinski važnog filma.
Zapravo je cijela zamisao broda i ostrva kao istorijske pozornice i junaka kao klasnih označitelja svela ovo djelo na laku lektiru, usputnu crticu, na jedno veliko jebiga, kakvo zaslužuju salonski ljevičari i Woke komesari novog Holivuda.
U filmu Triangle of sadness svjedočimo fenomenu stilizovane i adaptirane kritike koja namah jeste inteligentna, ali koja zapravo nije valjano postavila ni jedno važno pitanje. Površna šetnja kroz opšta mjesta nije dovoljna da bismo jedan film nazvali antikapitalističkim, ili ne daj bože, marksističkim. Čovjek kao smisao umjetnosti i revolucije, švedskom reditelju je poslužio tek kao građa urnebesnog raporta, nakon kojeg se ipak mirno spava.