Misao na webu
CRNA GORA,
lovćenska pitalica

Ko je ovdje pop, a ko pišljivi bob?

Prostor koji vaspitava: Njegošev mauzolej
Velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i izvan nje, braćo u Hristu, odjebite od Njegoša, Meštrovića i Mauzoleja na Lovćenu!

Od mnogih zaumnih, polurazumljivih poslovica i idioma oduvijek mi je među najmanje jasnima bio onaj u kojem se kaže „bobu – bob, a popu – pop“. Dugo nisam znao što je „bob“. Znao sam što je pop. Pop je, makar za mene, oduvijek bio policajac.

UNIFORMISANA LICA

Kao što mnoga važna sjećanja kreću od dobre, stare traume, tako je i moje sjećanje na policajca i popa čvrstom vrpcom (ili nježnim lisicama sjećanja) vezano za rano djetinjstvo. U toj prvoj deceniji mog života i posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka Jugoslavija se drobila u ratovima, a ja se sjećam makar dva skrivanja porodičnih prijatelja od mobilizacije. Bili su to ljudi koji nisu htjeli na Dubrovnik jer se nisu slagali sa tadašnjom ratnohuškačkom politikom sadašnjeg predsjednika, kao što kasnije nisu željeli ni na Kosovo, kad je sadašnji predsjednik promijenio ploču. A mi smo bili djeca tih ljudi i slušali smo majke kako objašnjavaju đe su i kad će se muškoj, ratničkoj obavezi odazvati svi ti naši kućni izdajnici i dezerteri. Bila je to vojna policija. Ali policija je policija. Od tada, pa do danas, kad vidim policajca, imam osjećaj da nije tu da zaštiti, makar ne mene.

Sličnu traumu moja nježna, pjesnička dušica doživjela je tokom jednog od porodičnih obilazaka Ostroga, na povratku sa ljetovanja na Durmitoru. Neko vrijeme aura „svetog mjesta“ ostavljala je utisak. Bijeli manastir u brdu, uski hodnici i stepeništa, dobro režirana rasvjeta, sve to moglo je da raspali maštu djeteta koje je tih godina uživalo u ilustrovanim biblijskim pričama. Oduvijek mi se sviđao Isus Hrist. Volio sam sve što je radio u tim pričama. Volio sam da ga gledam i u božićnim filmovima i dugo sam vjerovao da je bio zlatokos i svijetle puti, iako preplanuo od ljubavi u pustinji.

ONO KAD RASKRSTIŠ

Ne znam jesam li zapravo čekao trenutak kad ću ga ugledati pod Ostrogom, ali kako se godinama nije pojavljivao, počeo sam da primjećujem popove koji su govorili u njegovo ime. Počeo sam da osjećam određenu, vrlo posebnu bahatost koja je isijavala, kao i neprijatnu auru igre moći koja je vonjala mnogo gore od znojavih turista i hiljadama puta zapljuvanih ćivota. Ne sjećam se jasnog razloga, ali jednog dana, na povratku sa Durmitora, bio sam izričit da ne želim da se penjem do Ostroga, pa smo tog dana produžili magistralom ka vreloj Podgorici, ostavljajući bijelu fleku manastira u brdu za nama.

Od tada, popovi su za mene postali obični službenici u uniformi, neka vrsta crkvene policije koja je tu da vrši vlast, onako kako je svaka uniforma vrši, najčešće prijeteći, ulivajući strah, demonstrirajući silu i dijeleći ljude na grešne i pravovjerne. Tako je za mene svaka uniforma postala simbol potencijalne represije, a svaka represija kosila se s mojim plavim, kovrdžavim Hristom iz ilustrovanih priča, pa sam odlučio da, iako uredno kršten još kao nedužno novorođenče, sa Crkvom raskrstim jednom zauvijek.

Na sličan način kao pop za crkvu, lik policajca uvijek je bio neodvojivo vezan za sistem kojem se ne vjeruje. Koliko god tu i tamo slušao priče o dobrim policajcima koji spašavaju zalutale mačke, prevode babe preko ulica, ili na protestima ispod glasa govore demonstrantima da bi oni najradije skinuli uniformu pa protestovali „s narodom“, za mene je policajac ipak uniforma koja ne uliva povjerenje.

ĐAVOLJI DOP

Ista stvar je i sa popovima. Divno je bilo slušati prije petnaestak godina sve te priče o nekom romantičnom ocu Gojku, tada nepoznatom mladom popu koji s mladima priča na ravnoj nozi, razumije ih, filozofira iz donjeg rakursa i poziva na dijalog, ne propovijedajući, makar ne zvanično. Ali ipak za ozbiljan dijalog nije bilo nade.

Godinama kasnije otac Gojko postao je poznat pop i pokušao je svoj ugao gledanja da pretoči u kolumne, a to je zbilja bilo neprijatno pratiti. Pokušaj da se izgleda i zvuči drugačije od onoga što se zaista predstavlja i misli, najčešće završi loše. Pendrek je pendrek. Mantija je mantija. I koliko god kroz istoriju bilo popova čija misao svijetli u mraku crkvenjačke dogme, u crnogorskim crkvama takvog, siguran sam, nećemo naći. U najavangardnijem slučaju naići ćemo na liječene rokere iz zlatnog doba Slobovog visokokvalitetnog heroina, današnje sluge božje koje nam mudro brane da vučemo ovaj đavolji dop, loš i nikakav, uz očinsku napomenu da su od dopa gore samo joge i asane od kojih se čovjeku tako strašno savije kičma i, da prostite, otvori šupak, da u njega uđe zmija, pa bivše božje čeljade postane Đavoimana ili Đavoiman. Možda čak i imam. Đavo će ga znati.

GAĐENJE I BIJES

Kad smo kod Đavola, htio bih da naglasim da ovaj tekst pišem u suton, na rubu podgoričke Stare Varoši, i da u pauzama, razmišljajući o policajcima i popovima mog života, slušam mujezinov poj i posmatram tri nijanse plavih brda u pravcu jugozapada. Nad posljednjom linijom već se prosuo žumanac sunca pa je sve dobilo boju biblijskog požara. Jedna od tih plavih linija, najviša gledano s tačke na kojoj sjedim, naglo je zaravnjena, i kad se pogleda malo bolje, ako se zna u šta se gleda, jasno se vidi kontura Mauzoleja na Lovćenu. To je treće sjećanje koje bih želio da uvedem. Sjećanje koje nema veze ni sa popovima, ni sa policijom, iako je nastalo u istom zgusnutom periodu djetinjstva.

Tada, kad nisam znao zbog čega osjećam to što osjećam, svi elementi Meštrovićevog Mauzoleja, od stepeništa do hladne prostorije koju čuvaju karijatide, u meni su izazvali ono što će mi kasnije, tokom godina, izazvati svako vrhunsko umjetničko djelo, naročito arhitektonsko – Meštrović mi je dokazao da je moguće biti vaspitavan prostorom i organizacijom prostora, umjetničkom vizijom, snagom ideja uklopljenih u mrežu nečeg šireg i većeg, pokazao mi je da ako se stvarima priđe s univerzalnom, humanističkom idejom, nečim što nas nadilazi onako kako nas je nadilazio Njegošev pjesnički svijet, da to može izazvati neslućene senzacije čak i u djetetu koje još nije krenulo u školu, a to znači djetetu neindoktriniranom, neiskvarenom svim što ga je čekalo u godinama koje su slijedile.

Zbog tog sjećanja, kao dužnik umjetnika Meštrovića i pjesnika Njegoša, osjećam gađenje i bijes dok čitam izjavu mitropolita Joanikija koji zaziva „čišćenje od ustaštva“ u Crnoj Gori, uz priče o Njegoševom amanetu i kapelici na Lovćenu za kojom popovi plaču evo već pola vijeka. Jednako gađenje osjetio sam dok sam, prije desetak dana, prvi put stajao pred fasadom tik uz Filozofski fakultet u Nikšiću, sa koje me je posmatrao džinovski Amfilohijev lik, uz citat u kojem mu anonimni autor plakata obećava da će se kapela na Lovćenu uskoro vratiti.

SLOBODAN PREVOD

Prošle su skoro dvije godine od kako je pala trodecenijska vlast koja je sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori trgovala kad god joj je trebalo, a tokom posljednje dvije godine vidjeli smo da je ta trgovina došla na naplatu, i da se od nekih ugovora nikad ne odustaje, kao što se uvijek nađe neko da ih na kraju i potpiše.

Naglo „autovanje“ mnogih vjernika i „bratstava“, kao i sve češće pominjanje kapelice na Lovćenu tokom posljednje dvije godine sugerišu mobilizaciju i „misiju“ od koje se, očigledno, ne planira odustati. A kako aktuelna Vlada iz nekog politički neobjašnjivog razloga Srpsku pravoslavnu crkvu ljubi jednako koliko i prethodna koja je onako sočno cmakala mrtvace, kovčege i kašike za pričest, ostaje pitanje ko bi mogao, u ovoj državi, u ovom trenutku zaista da kaže bobu bob, a popu pop.

I tako sam došao do zaključka da je moj mali, lični prostor teksta možda idealno mjesto da pokušam tu nejasnu misao da prevedem na sebi razumljiv jezik. To bi moglo da izgleda otprilike ovako: Velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i izvan nje, braćo u Hristu, odjebite od Njegoša, Meštrovića i Mauzoleja na Lovćenu!

Eto. Napisano. Nije loš osjećaj.

A sa ove tačke neka potencijalne prijetnje meni, kao i prijetnje Meštrovićevom vrhunskom umjetničkom djelu posvećenom vrhunskom pjesniku Njegošu preuzmu „nadležni organi“ države Crne Gore.

Neka se sretnu naši dragi policajci i popovi, da uz dobru volju i manastirsku prepečenicu utvrde ko je tu pop, a ko pišljivi bob. Jer meni i dalje nije jasno.