Najpre, naravno, treba pisati. Onda treba nastaviti sa pisanjem. Čak i kada to nikog ne zanima. Čak i ako imate utisak da nikoga nikad neće zanimati. Čak i kad se rukopisi nagomilaju u fiokama i kad ih zaboravite dok pišete nešto drugo.
Kad sam stigla u Švajcarsku, moja nada da ću postati pisac bila je maltene na nuli. Objavila sam, doduše, nekoliko pesama u jednom mađarskom časopisu, ali moje šanse, mogućnosti da objavim, tu su se završavale. Kada sam, posle dugogodišnjih napora, uspela da dovršim dva komada na francuskom, nisam znala šta ću s njima, gde ili kome da ih pošaljem.
Moj prvi komad, pod naslovom Džon i Džo, prikazan je u jednom lokalu, u kafeu kod pijace u Nešatelu. Petkom i subotom, posle večere, nekoliko glumaca amatera organizovali su „kabaretske večeri". Tako počinje moja „karijera“ dramskog pisca. Uspeh tog komada, koji se igrao nekoliko meseci, u to vreme me je veoma usrećio i ohrabrio me da nastavim da pišem.
Dve godine kasnije, još jedan moj komad postavljen je u pozorištu Tarantula, u Sent-Obenu, seocetu pored Nešatela. Glumci su ponovo amateri.
Moja ,,karijera" tu, izgleda, staje, i mojih desetak rukopisa polako žuti na polici. Na sreću, neko me savetuje da pošaljem tekstove na radio, i to je početak druge „karijere", radiofonskog autora. Tu se moji tekstovi već igraju, ili bolje rečeno, čitaju ih profesionalni glumci, a ja zaista primam novac za autorska prava. Između 1978. i 1983. Radio Romanske Švajcarske realizuje pet mojih komada, a čak sam imala naruždbinu povodom godine detinjstva.
Ipak ne odustajem od teatra. Godine 1983. pristajem da radim sa pozorišnom školom Kulturnog centra u Nešatelu. Moj rad se sastoji u tome da pišem komad po meri petnaestak učenika. Taj posao mi se mnogo dopada, prisustvujem svim probama.
Časovi počinju uglavnom raznoraznim telesnim vežbama. Te vežbe me podsećaju na vežbe koje sam upražnjavala kao dete, sa bratom ili drugaricom. Vežbe ćutanja, nepokretnosti, uz- državanja od hrane... Počinjem da pišem kratke tekstove o sećanjima na detinjstvo. U početku ne mislim da će ti kratki tekstovi postati knjiga. Pa ipak, dve godine kasnije, na mom stolu se nalazi velika sveska koja sadrži celovitu priču, sa početkom i krajem, kao pravi roman. Treba ga još daktilografisati, ispraviti, daktilografisati još jednom, izbaciti sve viškove, i popravljati i popravljati sve dok ne pomislim da se tekst nekom može predstaviti.
Agota Krištog, foto: lecippe.ch
Ni tada ne znam šta bih s rukopisom. Kome da ga pošaljem, kome da ga dam? Ne poznajem nijednog izdavača, niti ikoga ko bi mogao da ga poznaje. Pada mi na pamet izdavačka kuća Laždom, ali jedan prijatelj mi kaže: „Treba početi od velike pariske trojke." Donosi mi adresu tri izdavačke kuće: Galimar, Grase, Sej. Pravim tri kopije rukopisa, spremam tri paketa, pišem tri istovetna pisma: „Gospodi- ne direktore..."
Dana kad sve to odnosim na poštu, objavljujem svojoj najstarijoj kćeri:
-Završila sam roman.
Ona kaže:
-Je li? I misliš da će ga neko objaviti? Kažem:
-Hoće, sigurno. U to uopšte ne sumnjam. Ubeđena sam, uverena, da je moj roman dobar i da će biti objavljen bez problema. Zato sam više iznenadena nego razočarana kada, nakon četiri-pet nedelja, Galimar vraća moj rukopis, za njim i Grase, uz učtivu i bezličnu odbijenicu. Pomišljam da treba da počnem da tragam za adresama drugih izdavača, kada jednog novembarskog popodneva, dobijam telefonski poziv. S one strane žice je Žil Šarpantje iz izdavačke kuće Sej. Kaže mi da je pročitao moj rukopis, da godinama nije pročitao nešto tako lepo. Kaže mi da ga je nakon prvog čitanja pročitao još jednom i da želi da ga objavi. Za to je još potrebna saglasnost nekoliko osoba. Zvaće me za nekoliko nedelja. Zove me nedelju dana kasnije govoreći: „Spremam ugovor za vas".
Tri godine kasnije, šetam se po berlinskim ulicama sa svojom prevoditeljkom, Erikom Tophoven. Zastajemo pred knjižarama. U izlozima, moj drugi roman. Kod mene u kući, na jednoj polici, Velika sveska, prevedena na osamnaest jezika.
U Berlinu, uveče, organizovano je čitanje. Na njega će doći ljudi da me vide, čuju, da mi postave pitanja. O knjigama, o životu, o mojoj karijeri pisca. Evo odgovora na pitanje: pisac postajete ako pišete strpljivo i uporno, nikad ne gubeći veru u ono što pišete.