Misao na webu
CRNA GORA,
POSJETA MUZEJU

Kako sam za samo sedam eura postao Džejms Bond

Nije triceps, nego maska: Autor u akciji
Znaju to muzeji, mislio je tata, da najviše kažu o vremenu sadašnjem i njegovim opsesijama i slabostima, kao kakvo uvrnuto ogledalo iz prošlosti

Za Lavov osmi rođendan treba se ozbiljno potruditi.

Tata bi rado u Nacionalnu galeriju, ali kako da deranu objasniš magiju Monea, i da se kratkim potezom kista najlakše dočara čovjekov doživljaj neke livade na sjeveru Francuske. Ne bi ga mnogo zanimalo ni kako su pametni Njemci uspjeli da nadgrade Humbolt forum, a da ga ne nagrde. Ni đe je tačno skončao Hitler ili, recimo, u kojoj je zgradi svoj junački plan kovao Fon Štaumfenberg.

Mami se dopada da prošeta vrtom obližnjeg baroknog dvorca, ili veselim bulevarom Ku'dam. Ali, i to je današnjoj djeci, odrasloj uz sve strahote low-cost avioprevoznika i stanova na dan, postalo dosadno.

ŠPIJUNSKA POSLA

Nestalo je ideja, nakon što je nervozni i oznojeni tata dan ranije uspio da, uz pomoć gugl mapa i tihih molitvi svom pravoslavnom Bogu, nekako pronađe grandiozni dino-park na periferiji Oranienburga, njemačke verzije Danilovgrada.

Spas je stigao u vidu bombastog naziva „Deutsche Spionagemuseum“. Karta se kupuje online i metro stanica je na samo par koraka.

Male su noge bile umorne nakon šetnje obližnjim parkom, ali ipak hitro izlaze iz U-bahna na Potsdamer platzu, i vode roditelje do staklenih vrata iznad kojih stoji poznati natpis. Na prvom testu prosječna balkanska porodica ne prolazi dobro, jer jedva uspijeva da skenira sve tri karte sa telefona i da se, jedno po jedno, ugura u nekakvu kapsulu što se zarotira, malo zaštekće i na kraju pripusti insana unutra.

A unutra je sve u skladu sa trendovima. Tamne boje, led trake i mnogo ekrana svuda. Nisu valjda ove silne pare uložili u tečni kristal da bi nas sa istog samo podučavali o historiji špijunaže, misli poslovično pesimistični tata. Ta, mi smo Crnogorci, nećete nas valjda vi učiti đe je sve bilo špijuna i kako su radili.

NAŠE GORE LIST

Egipat, antička Grčka...sve dosadno i dosadnije.

Ali uskoro se pojavljuje poznato ime: Dragutin Dimitrijević Apis. Crna ruka, zavjere, ubistva kraljeva...

Da li je i poštovanom čitaocu drago kad tamo u tuđini naiđe na...pa možemo komotno reći „svoga“, pa neka se buni dosadni moralista i nacionalni čistunac. Jeste, bilo bi bolje da smo u nekom umjetničkom muzeju naišli na sliku i ime, recimo, Petra Lubarde, ili makar Paje Jovanovića ili Vlaha Bukovca. Ali kad je čovjek usamljen među svim ovim Germanima i Kinezima, dobro dođe i notorni srpski krvolok i režimski terorista.

Malo dalje, nakon dosadnih elektronskih panoa i lekcija o špijunaži, počinje prava zabava. Desetine turista, tinejdžera i sredovječnih klipana, tiska se radoznalo oko nekakvog sokoćala, a liku u sredini su turili na uši slušalice. Ispostavlja se da piše poruku na Morzeovoj azbuci, i šalje zamišljenoj komandi u dalekoj domovini. Nakon uspješne špijunske misije, izlazi iz sprave kao ultimativni trijmuf - parče papira sa porukom od linija i tačkica. LAV OVDJE, JAVI SE.

Na prvom spratu stvari postaju zanimljivije. Replike uređaja kao što su naliv-pero ili kišobran sa otrovom. Onda mračna soba u kojoj, uz pomoć detektora, treba pronaći bubicu. Za dječaka prava zabava, dok paranoični tata misli kako bi mu dobro došao po jedan takav i kući i u kancelariji.

Foto: Deutsche Spionagemuseum

Tvorci i idejni inspiratori muzeja očigledno žive u uvjerenju kako je špijunaža produkt mračnog komunističkog uma, pa se svuda i na svakom mjestu pričaju bajke o zlom DDR-u. Vrhunac je izloženi Trabant sa ful špijunskom opremom, crvenim svjetlima kraj blatobrana, infra crvenim kamerama i ostalim špijunskim čudesima.

Pa onda makete mostova sa špijunskim položajima, kamere skrivene u svakodnevnim predmetima...a na mnogobrojim displejima stručnjaci za špijunažu, sve face a la Boža Spasić, pričaju kako su pobjeđivali u špijunskim obračunima i kako je svijet sada sigurnije mjesto, od kad više ne radi strašni Štazi.

JOŠ MALO PA KRAJ

Nego, što bi bio Štazi ili KGB bez Holivuda? Gotovo kao Dritan bez Alekse, ili Milo bez Amfilohija, i vice versa.

Zato je i bilo logično i po pravilima žanra da sljedeća soba bude, takoreći – holivudska. I da ta, holivudska odaja, privuče najveću pažnju.

Dvije su tu bile, dragi čitaoče, sobe u jednoj. Prvo, se desne strane, mračna prostorija ispresjecana snopovima laserskih zraka, zelenim i žutim. I takmičenje ko će brže sve to da preskoči, zaobiđe, i da dotakne tač-skrin na cilju, dok zadovoljna gomila posmatrača glasno bodri i aplaudira.

A sa lijeve strane? E to ostavimo za kraj.

Pitao se tata, nije da nije, ima li sve to smisla i priliči li njemu, nakon svega što su ga naćerali da pročita i vidi i sazna, da uživa u takvoj jednoj površnoj, možemo slobodno reći pomalo i kretenskoj zabavi. Ali se onda ipak obradovao da gleda kako Lav i mama učestvuju u igri.

Naslednik je bio neprecizan već kod trećeg lasera, i ispao iz natjecanja.

Dok je mama izbjegavala laserske zrake, uvijala se i puzala po podu, pa opet preskakala i bila prinuđena da stoji u delikatnim položajima, tata nije mogao da ne pomisli kako je mama i dalje mlada i zgodna i da joj je tijelo gipko i, što bi rekli u petparačkim člancima, nekako vretenasto. Prijatna toplina i sanjarenje, dok masa bučno slavi rekordno brzi prolazak kroz cilj. Radost i zagrljaji.

Foto: Deutsche Spionagemuseum

I sad dolazimo, konačno, do sobička lijevo. Što mislite, što bi za jednog balkanskog 42-godišnjaka, skoro pa sredovječnog, nakon svih tih tajni i zavrzlama, i sa lakim erotskim uzbuđenjem u tijelu, bilo logičan završetak priče? Pa da se oproba kao Džejms Bond, naravno.

E to je, upravo to, dragi moji, tajna koja nas čeka sa lijeve strane.

Uđeš u neku nišu, pojave se ispred tebe oni koncentrični krugovi od svjetlosti, a u centru tvoja silueta, dragi moj, i eto te pravi Džejms Bond. I ako se oslika na desnoj ruci maska s kojom nisi znao đe ćeš nakon izlaska iz metroa, a na glavi ne baš idealne slovenske uši...ne brini, i dalje ličiš na agenta 007. I nije da te ta činjenica dodatno ne uzbuđuje.

EJ, LOLITA..

U povratku svi sa svojim mislima. Lav prebira po skupim suvenirima koje je iskamčio u prodavnici na izlazu. Mama, već dugo sa fakultetskom diplomom srećno nezaposlena, a sad pomalo opijena uspjehom u bici sa laserima, vjerovatno sanja karijeru u ANB-u.

A tata? Tata misli na onog velikog Rusa što je bježao iz domovine, pa se proslavio kad je napisao knjigu kojom je ujedno i sablaznio i razgalio vrli zapadni svijet – poznatu storiju u kojoj se sredovječni profesor zaljubljuje u maloljetnicu. E taj je, baš taj, dragi moji, svojevremeno napisao priču u kojoj se junak slučajno nađe u nekom francuskom muzeju, tamo vidi nekakve čudne insekte i prastare lobanje, da bi se na kraju, prošašavši kroz mrežu hodnika i tajnih vrata, volšebno obreo na - ulicama svog Petrograda. Tadašnjeg Petrograda, za njega odavno zabranjenog i tuđeg.

Znaju to muzeji, mislio je tata dok je posmatrao grad iz voza na liniji S85. Da najviše kažu o vremenu sadašnjem i njegovim opsesijama i slabostima, kao kakvo uvrnuto ogledalo iz prošlosti.

P.S. To što tata o sebi govori u trećem licu jednine, i to, dragi čitaoče, treba vidjeti kao izvjesnu endemsku slabost, ne sasvim lišenu trendovskog obilježja. Nešto kao žig vremena, više nego latentna najava duševne bolesti.