U nedostatku inspiracije i u spisateljskom grču obično skrolujem, čitam beznačajne tekstove i zaboravljam ih. Danas sam zaboravila dvadesetak tekstova i jos više postova o suđenju Džoniju Depu. Kucam u google i vidim da se njegovo bogatstvo procjenjuje na 100 miliona. Amber Herd je nešto manje bogata, no u svakom slučaju ne oskudijeva. Navijačka groznica je nesnosna, svaki drugi story posvećen je slavnom glumcu, ili feminističkom saosjećanju. Ozbiljniji tekstovi govore o udarcima, drogama, i tome ko se kome posrao u krevet, ko je što ušmrkavao na suđenju, slične bahanalije i tako dalje.
Priznajem osoba sam sa predrasudama i kad vidim net worth moja empatija se obrne na drugu stranu i napuštam utakmicu za bogate. Ova predstava i demonstracija moći ionako premoćnih je degutantna. Razočaravajuće je da se toliko vanredno dobrih ljudi na ovom kraju svijeta bavi glumačkim parom, apostrofirajući da nije posrijedi život slavnih, nego borba sistema vrijednosti. Kad bi malo lokalnije mislili, što je, sve mi se više čini, jedini put do univerzalnih vrijednosti, shvatili bismo da oko nas ima toliko mjesta i prilike da se vrijednosno opredijelimo, da zauzmemo stranu i što je najvažnije, da nekog zaista i odbranimo. No, lakše je gledati Dep-Herd dvorište, pardon dvorišta, nego statistiku koja pokazuje koliki je stepen nasilja u Crnoj Gori, koliko je žrtava nezaštićeno, a posebno s obzirom na kontekst u kome se žrtve nasilja odbacuju, stigmatizuju ili sažaljevaju na pogrešan i nekonstruktivan način.
Malo je bitnija od Džonija Depa činjenica da se odive u Crnoj Gori najčešće nemaju kome požaliti na nasilje, da se sama si ga birala srednjovjekovni vonj i dalje širi našim kućama. A Amber će se snaći, makar ima za psihoterapije, što u zemlji sa prosječnom platom u veličini osnovne potrošačke korpe žrtva nasilja ne može da priušti. I naravno, budući da je rijaliti logika stepena praćenja suđenja poseban argument u raspravama, moram reći da nijesam gledala jučerasnji show niti mi je važno ko je u pravu, iako bi drugačije tvrdi domaća porota u stalnom elektronskom zasijedanju. Važno je koliko smo jadni u empatiji, kuražni u bodrenju Depa, dok smo istovremeno uniženi logikom “svako svoj posao” kad se suočimo sa nasiljem oko nas.
Zabrinjavajuće je koliko smo u opijenosti svjetlima Holivuda spremni da idemo daleko, a da pritom zaboravljamo nešto mnogo važnije i opasnije.
Naime, prije nedjelju dana svijetom je odjeknula vijest o tome da su tokom pandemije 573 osobe u svijetu postale novi milijarderi - po jedan na svakih 30 sati. S druge strane, predviđa se da će ove godine još 263 miliona ljudi u svijetu pasti u ekstremno siromaštvo, po stopi od milion ljudi na svaka 33 sata.
U svijetu u kome nema dovoljno hljeba, pozivati se na vrijednosti u sukobima bogatih je moralno upitno. Činjenica da je više ljudi pratilo ujdurmu oko Depa i ima svoj stav, nego što je to slučaj sa zabranom abortusa je potpomaganje nasilja. A to što je više siromašnih, to nije tako važno u svijetu u kom se ne mašta o Africi nego o Holivudu. Jebo vas Holivud, sirotinjo!