Moram da zucnem o digitalnom okruženju koje postaje ropstvo.
Put ka svijesti o njemu dugujem slavnim teoretičarima, poput Pola Viriljoa, ali i nekim novim buntovnicima, pitkim kritičarima interneta kao što je Endrju Kin. Kad raširim luk od Viriljoove “informatičke bombe” do Kinovog lamenta nad razorenim snovima weba, dolazim do tjeskobe koju sve više ljudi osjeća.
DEMON LAJKA
Minuli izbori u Crnoj Gori neka budu banalan primjer. Kao svaki raniji, donijeli su more informacija i stavova od kojih čovjeku pripadne muka. Nemoguće je misliti pod takvim stampedom nadražaja. Grafikoni, brojke, prenosi, iskazi i pamfleti sudarali su se u hiperprostoru i vremenu nekakve unutrašnje milisekunde.
Šta da mislim u takvom okruženju? Kako uopšte misliti kad svako ima rješenje, dojavu, dokaz? Kako to da sam od konzumenta postao učesnik, odnosno prozument.
I, šta je sad to prozument?
Vjerujem da su mnogi uznemireni snagom društvenih mreža i demonskim potencijalom tričavog lajka ili tugića. Prozumenti su baš ti uznemireni ljudi, u stalnom pritisku, jadnici u vrtlogu koji ne samo da informacije kupuju nego su prisiljeni da o njima opsesivno misle i reaguju. Dakle, prozumenti su danas manje-više svi.
Moja lična pozicija nešto je bolja jer za svoje mudrovanje makar dobijam platu. Ali pravi prozument žrtva je permanentne ankete koju kapital sprovodi preko novih tehnoloških mreža. Svakog dana čovjeka šamaraju sa toliko oprečnih mišljenja, slika, reklama, upita i shema, iz čega se rađa nagon da se siromah odredi putem vješto dizajniranih alata. Roboti zatim sortiraju sve te stavove, slažu ih u datoteke, na osnovu kojih se kasnije orijentiše tržište, donose ekonomske odluke, a pod uticajem ekonomskih i političke.
„Represivne snage ne onemogućavaju ljudima da se izraze, već ih prisiljavaju da se izraze”, kaže Žil Delez. Zatim nastavlja: ”Kakvo je olakšanje nemati šta reći, pravo da ništa ne kažeš.”
PREKIDAČI NASUŠNI
Nisam stručnjak za ovog Francuza, ali mnogo mi se svidjela gornja teza. Čak sam slobodan maštati u tom pravcu, da svaka firma, politička partija ili vladin biro moraju imati čovjeka sasvim isključenog iz digitalnog okruženja. Nekog ko se odrekao virtualnog svijeta uzbunjivanja.
Teodora Nikčević, Neće biti drugog kraja svijeta, 2018.
Ti “savjetnici za offline” bili bi neka vrsta info-klira, posebna kasta zavjetovana na informatički celibat, pojedinci koji žrtvuju obaviještenost kako bi imali drugačiji uvid u stvarnost. Oni bi možda dosegli ono što Delez naziva vacuole, izvjestan oblik nekomunikacije, ili prekidača, dakle stanja svijesti koje bi najzad rodilo novu misao i zaista prenijelo poruku u svijetu koji je poruke pretvorio u robu.
Paradoksalno, dakle, kako bismo izmakli kontroli moramo se povremeno isključiti, gledati izdaleka, domoći se uvida u stvarnost koja se ne oslanja na vladu weba i binarnog koda političke svađe. Jer ta vrsta linearne isključivosti i debatne jagme, zapravo održava status quo.
TRI KILA KIVIJA
Nakon svađe na webu niko ne izađe mudriji, kao nakon čitanja knjige. Nakon rasprave na webu niko ne izađe opušteniji, kao nakon dobrog seksa. Nakon rasprave na webu čovjek izađe umoran, sa osjećajem zavisnosti, koju hrani ponovnim vraćanjem na traku beskonačnog protoka informacija.
Recimo da se sve ovo o čemu govorim zove hiperinformisanost, i recimo da je nalik hipervitaminozi. Dakle, štetno je. Ako je ljekovito piti limunadu, dragi moji prozumenti, nije zdravo pojesti tri kila kivija.
Nakon izbora ili slične medijske traume koju proživljava cijela zajednica, možda bi zaista valjalo saslušati glas glas onih koji još komuniciraju na nivou prije pametnih telefona. Pod uslovom da takvih još ima. Misao tih mitskih ne bi bila ni svevišnja, ali mogla bi biti važan glas sa neminovnom distancom koja je potrebna da bi se mislilo društveno.