Njegovo je ime Čikinjo Skarpa. Biznismen.
Da je uspio u životu, vidi se po sljedećem: vozi skupocjenog bentlija, limuzinu od pet metara, crnu i sjajnu skoro kao majbah vlade Crne Gore.
Nije vijest kad pas ujede čovjeka, uči nas stara fraza, nego kad čovjek ujede psa. Nije onda ni vijest kad se sahranjuje ljudsko biće – ali ovo što će uskoro uraditi vrli biznismen Skarpa svakako jeste.
Gospodin Skarpa (zovimo ga ipak Čikinjo, em je lakše, em dobro zvuči) odlučio je da sahrani svog bentlija!
Na slici on, Čikinjo dakle, u elegantnom crnom odijelu i sa lopatom, pozira. Automobil iza njega, a okolo – gomila novinara. Okupila se svjetina kad je čula za bizarnu vijest, kao oni varošani što su nagovarali gospodina Golužu da prekrati muke i priušti im spektakl, u čuvenoj priči Branimira Šćepanovića.
Bentli, ipak, nije žrtva sopstvene depresije i želje za pažnjom, nego ga je ludi vlasnik odlučio predati crvima i ilovači, a da niko još ne zna zašto. Novinari čekaju rasplet, ljubitelji brzih mašina se mršte i zgražavaju. Đe će svi ti konji, bijela koža i fensi tehnika, pod zemlju? Konačno, prokleta stvar vrijedi 200 hiljada dolara ili eura.
A onda – dramska pauza. Pa obrt.
Čikinjo nije obični bizmismen, i predstava koja se odigrava nije pokušaj da imitira faraone koji su zakopavali svoje bogatstvo.
„Ja sam osuđen jer sam htio da zakopam Bentli, ali istina je da velika većina ljudi zakopava stvari mnogo vrijednije od od mog automobila, kao što su srce, bubrezi, jetra, pluća, oči“, pljusnuo je Čikinjo šamarčinu okupljenom malograđaninu i njegovoj radoznalosti.
Foto: Irish times
Performans je, dakle, Marini Abramović i njenim imitatorima uprkos, itekako živ i kao umjetnička forma, ali i kao način da se u svakodnevnom životu skrene pažnja na zaista važne stvari. Ko bi uopšte slušao da je tamo neki Čikinjo, iz dalekog Brazila, pozvao da se doniraju organi? Pa to rade i mnogo uticajniji likovi, i rezultat uglavnom izostaje.
Ali ova internet crtica iz bliske 2013. godine je, ipak, jedna drugačija priča.
ŠTA BI REKAO VANZEMALJAC?
Dobri Čikinjo nas je, u maniru važnih mislilaca i provokatora, makar one koji su u internet bespućima naletjeli na vijest, natjerao da se saberemo i razmislimo. I da na svoje poglede na svijet pogledamo iz drugog ugla.
OK, ovo zvuči čudno (da pogledamo na poglede?!?), ali htjedoh da kažem sljedeće: hajde da zamislimo da nas trenutno, dok ja ovo pišem ili vi čitate, ili Čikinjo izvodi svoj performans, posmatra neki vanzemaljac – istraživač, i piše izvještaj za nekog svog… Putina ili Vučića, recimo. Šefa dakle, koji treba da vidi što da radi s nama – da li da nam pošalje u ime svoje blagočestive civilizacije tovar kosmičkog brašna i ulja ili hipersonični projektil.
I piše u izvještaju ovako: ta se čudna rasa, smještena neđe oko 26 hiljada svjetlosnih godina od centra spiralne galaksije zvane Mlječni put, kroz veći dio svoje istorije bori sa slabostima svoga fizičkog obličja. Tijelo im je propadljivo, žive prekratko da bi stvarno saznali nešto o sebi i svijetu, i doprinijeli svome rodu.
Vještinu su nekakvu razvili da se protiv toga bore, ali nije bogzna kako moćna. Ova im vještina kaže da mogu, kad jedna jedinka propadne, da uzmu djelove tog slabašnog organizma i da ga ugrade drugoj, pa da joj izliječe slabosti i produže trajanje. Ali, avaj! Oni to, mili Vođo, najčešće ne čine, nego sve te resurse (da, i vanzemaljski ćata koristi birokratske izraze đe im mjesto nije) spuste u tlo po kome hodaju, da ih prožderu neki sitniji i manje važni organizmi.
Kad se, međutim, jedan sjetio da isto uradi sa nekakvom limenom napravom na četiri valjka, za koju su potrošili svega par dana razmišljanja i truda da je naprave (i takvih ima na milione oko njih) – svi su koji za to čuše skočili da se čude i očajavaju.
NOVI STARI TIRANI
Ostavimo sada za tren na miru vanzemaljske posmatrače i njihovo čuđenje, jasno vam je draga braćo i sestre koje se ovdje pitanje nameće. Kako je uopšte došlo do toga da od drveta ne vidimo šumu, i da su nam važnije, ili makar više u centru pažnje, kule i dvorčevi, automobili, garderobe i bankovni računi, od vrijednosti kao što su ljudski život i zdravlje našeg fellow-zemljanina?
Ne ulazeći u psihološke “imati ili biti” modele i teorije, koje nam najčešće samo govore šta smo postali – ali ne i zašto, ne možete da se ne zapitate o uzrocima. I naići ćete vrlo brzo na odgovor, koji vam nudi, a ko bi drugi nego – ideologija.
Pa je li, poštovani narode, za sve kriv mrski kapitalizam i njegova moć da upregne našu pohlepu i od čovjeka napravi rob(ot)a trke za ovozemljaskim bogatstvom?
Neće sama promjena ekonomskih odnosa (dovraga, opet taj Marks!) zbrisati sve naše slabosti
Upravo Čikinjov slučaj govori da – i nije baš. Ili ne sasvim i isključivo. Naime, crno tržište i još crnji duboki internet nude nam informaciju da je, sasvim u skladu sa običajima našeg vremena, svaki organ moguće (nelegalno, ali izgleda prilično lako) kupiti. I skoro svaki, pazite sad – košta više nego Čikinjov Bentli. Kapitalizam je, dakle, iz svog ideološkog rakursa, rekao poslednju riječ – odredio je (visoku) cijenu za ovu robu, i time joj priznao značaj.
Ako u naučnim i popularnim radovima na ovu temu, ipak, analizirate razloge protiv donacije organa, uvijek ćete naići na iste pojmove – etika, strahovi od zloupotreba (medicinskog osoblja), lična ubjeđenja i religioznost. Protivljenje takvom činu humanosti dolazi, dakle, iz sfere ubjeđenja, i to etičko-religiozne ili, bolje, moralno-političke vrste. Iz sfere predrasuda, zadrtosti, neosjetljivost koja naizgled nema mnogo veze sa gramzivom prirodom našeg vremena.
Ok, reći će sad učeni marksista, ali sva ta predubjeđenja o kojima govoriš i jesu dio (ili bolje: instrument) klasnog društva, koje čovjeku zbog svojih interesa ne dozvoljava da se empancipuje i postane zaista produktivan i srećan.
I ako je ovo tačno (a vjerovatno jeste) jedno moramo imati na umu: neće sama promjena ekonomskih odnosa (dovraga, opet taj Marks!) zbrisati sve naše slabosti.
Ako, dakle, izvedemo revoluciju, pa pobijedimo lopove i kesedžije što nam od usta otimaju, opet će društveni atavizmi, nesposobnost da hrabro i pošteno kažemo istinu o nama – stvoriti nove tirane.
Proklet bio, draga braćo i sestre, tri puta i tri hiljade puta, ko bi u ovoj mojoj veseloj kontemplaciji, sopstvenom zloćom i na svoju odgovornost, pronašao – naš vrli Montenegro.