Misao na webu
CRNA GORA,
in memoriam

Dopisnik iz razuma

Teofil Pančić (1965-2025), foto: Vreme
Jedan posljednjih glasova nekada važnog novinarskog izraza koji zovemo kolumna

To što Teofil Pančić nedavno nije mogao lično primiti Nagradu Srđan Aleksić učinilo je da njegov glas sagledam u odsustvu, nekoliko mjeseci prije tužne vijesti koja je danas obišla region.

Već teško bolestan, Pančić nije mogao prisustvovati ceremoniji, a nagradu je primila njegova supruga. Pročitano je pismo u kome nagrađeni govori skromno, mudro i sažeto, baš kao da je tu pred nama. Ali nije bio pred nama, Teofil Pančić bio je odsutan i spriječen, a to odsustvo, taj nedolazak velikana na mjesto koje smo mu ostavili, kao da je bio pokazna vježba njegovog skorog odlaska.

Pančić je bio pisac nadmoćne ljepote. Jedan posljednjih glasova nekada važnog novinarskog izraza koji zovemo kolumna. Klasik u vrememenu tvitova i hitova, pripovjedač koji je promišljao najteže stvari sa najvećom lakoćom. Ta lakoća učinila je da pomislim kako je čudno što ga nema, kako je nepravedno da ga nema na toj dodjeli nagrade za hrabrost, Teofila Pančića koji se činio navijek prisutan i nezamjenjiv, nesalomiv u znanju i ludensu, čak i onda kad su na njega kidisale siledžije.

Bio je jedan od pisaca koje smo čitali na način kao da smo stari drugovi, kao da je svaki njegov članak bio sesija jedan na jedan sa čitaocem, a ne masovni proizvod medijskog posla u kome je obitavao kao jedno od posljednjih utočišta visokog stila i etike.

Zato je i ovaj nekrolog saučešće čitaocima, svakom od nas ponaosob, svim koji su izgubili oslonac u Pančićevom blistavom umu.

Sinoć sam na jednoj večeri poslije treće čašice zapao u tiradu o besmislenosti novinskog pisanja na teme svakidašnje i odveć jadne da bi se na njima moglo položiti išta vrijedno. Moja sagovornica me ubjeđivala da kolumnisti otvaraju važne i dragocjene prostore misli u ovom zagušenom prostoru medijske tmine koju živimo. Rekla je da pravi kolumnisti imaju ulogu lučonoša. Moja malodušnost i bijes spram utabane rute koja me nejakog vodi od kolumne do kolumne, dovela je i do teških riječi. Pisati za novine nema smisla, to je kobalica sa samim sobom, ionako ćemo za dvadeset, trideset godina svi umrijeti. Život se ne smije tako olako predati pogrešnoj putanji kozerije i aktivizma koji je unaprijed osuđen na propast.

Nalupao sam par sličnih opštih mjesta, baš sinoć, dok je Teofil Pančić napuštao ovaj svijet. I zato sad moram da revidiram. Mjesto je i čas da se kaže kako pisati ima smisla, jer je pisalo nekoliko majstora koji su nam ostavili zadatak da tražimo način ljudskosti u obeznađenom svijetu agresije i zla.

Ima smila pisati, dokazao je to Teofil Pančić, lektira nekog boljeg svijeta kojeg je branio do posljednjeg časa. Bio je dopisnik iz razuma, jedan od najvećih.