Književna kritičarka i teoretičarka Maja Abadžija deli za „Normalizuj“ svoje iskustvo članice drugog kruga žirija za regionalnu nagradu „Štefica Cvek“. Razgovarale smo o kriterijumima, čitalačkom iskustvu i užitku, etičkoj i estetičkoj dimenziji teksta i potencijalno novoj regionalnoj književnoj paradigmi
Deo ste kolektiva Pobunjene čitateljke, a takođe ste bili u sastavu drugog kruga žirija regionalne nagrade „Štefica Cvek“ koja je dodeljena već treću godinu zaredom, ovog puta u Sarajevu, u okviru festivala ženske umetnosti i aktivizma „PitchWise“. Kako su nastale Pobunjene čitateljke, protiv čega je uperena njihova pobuna i šta za Vas znači mogućnost da donosite odluke i birate knjige koje će biti nagrađene u okviru ovako specifične nagrade koja uključuje regionalnu godišnju i žanrovski veoma raznovrsnu književnu produkciju?
Pobunjene čitateljke najbolje je opisati kao mrežu književnih kritičarki mlađe generacije koja se okupila prije nekoliko godina, najprije u Beogradu, a potom na regionalnom nivou, sa ciljem kritičkog prevrednovanja savremene književne scene na prostoru bivše Jugoslavije. Najvažniji aspekti pobune su svakako preispitivanje književnih autoriteta, te borba protiv svođenja kritike na sluškinju izdavačkog marketinga, a u prvom planu su feministička, kvir, marksistička, dekolonijalna, ekokritička i druge progresivne perspektive čitanja književnosti.
U pitanju je raznolika grupa kritičarki i kritičara povezana zajedničkim vrijednostima, uvjerena u to da književna kritika mora sama da se bori protiv vlastite marginalizacije i komercijalizacije (i utilitarizacije u službi različitih interesa – izdavačkih, medijskih, nacionalnih...). Pobunjenima sam se pridružila 2018. godine kada me je kritičarka Nađa Bobičić, sada draga prijateljica, pozvala da napišem tekst za njihov inspirativno zamišljen zbornik Rat iz dječije perspektive. Potom se saradnja širila u pravcu zajedničkih koautorskih tekstova, podcasta, istraživanja, a u posljednje tri godine najintenzivnije sarađujemo na književnom izboru „Štefica Cvek“ – našem odgovoru na sve korumpiranije i netransparentnije regionalne književne nagrade, koje već godinama kritikujemo.
Ta pobuna nastala je kao prirodna reakcija na činjenicu da najeminentnije nagrade vrlo često ignoriraju književno stvaralaštvo autorica. „Štefica“, nazvana po legendarnoj junakinji Dubravke Ugrešić, način je da se ponudi drugačija paradigma književne afirmacije – kroz nekompetitivno, uključivo, transparentno i, što nije nevažno, istinski regionalno književno priznanje koje će počivati na skladnom omjeru angažmana i inovativnosti. Treća „Štefica“ je proglašena u Sarajevu na Festivalu ženske umjetnosti i aktivizma Pitchwise, a dodijeljena autoricama u Zagrebu na Booksinoj Reviji malih književnosti, što potcrtava još jednu karakteristiku nagrade – njenu decentriranost (nadamo se da će neko od narednih proglašenja biti u Skoplju, te u drugim gradovima bivše države). Što se tiče posljednjeg dijela pitanja, moj dvogodišnji ’mandat’ u drugom krugu žirija „Štefice“ predstavlja jedno od najpoučnijih i najljepših iskustava u mom bavljenju književnom kritikom – veliki posao i još veća odgovornost koji se nadam da sam obavila na pravi način, poštujući principe koje smo ustanovile, ali i osobitosti svih sjajnih knjiga koje su se našle u užem krugu.
Reč je o knjigama koje su društveno angažovane, eksperimentalne, ali ni u jednom trenutku ne gubite iz vida da one moraju biti i umetnički uspele i zaokružene, odnosno naglašavate važnost da se zadovolje oba ova kriterijuma. Koliko je zahtevno voditi se ovakvim principima i da li je bilo nesuglasica tokom donošenja konačne odluke?
Zahtjevno jeste i zbog toga proces traje jako dugo – od anketnog istraživanja koje je za „Šteficu“ uvijek nulti i neizostavan korak, pa sve do konačnog proglašenja proticalo je, dosad, najmanje nekoliko mjeseci čitanja, diskutiranja, a onda i promoviranja tih knjiga kroz kanale naših organizacija i prijateljskih medija. Taj „tehnički“ dio je opet manje zahtjevan i odgovoran od onog koji se tiče procjene, jer ako se išta da zaključiti o regionalnoj književnoj produkciji na godišnjem nivou, onda to mora biti svjedočanstvo njene poetičke raznolikosti, što se ne odnosi samo na stil, nego i na angažman, koji je ponekad izuzetno suptilan, neizravan. Jedna od najvećih radosti „Štefice“ za mene je upravo izloženost tim raznorodnim poetikama i pristupima i uvjerenje da ne postoji jedna jedinstvena feministička književnost na nivou regije, te da se pisanje autorica ne da svesti na nekoliko tačaka, kao što se to nekad zlonamjerno implicira!
Volim misliti da se „Štefica“ vodi idejom o ujedinjenosti forme i sadržaja, u smislu da uistinu društveno relevantnog teksta nema bez formalno-estetske vještine, te da prazno pozivanje na estetiku, s prezirom prema angažmanu, odaje jedan ignorantski odnos prema literaturi (a u najtežim slučajevima estetika biva paravan za nacionalističke i slične isključujuće pristupe). O tome doista mnogo diskutujemo tokom samog procesa čitanja i vrednovanja, i dosad nas taj pristup nije iznevjerio, tim više što ga se mora adaptirati svakoj knjizi ponaosob. Ne bih rekla da je bilo nesuglasica, neslaganja i različitih mišljenja i procjena uvijek ima, i dobro je da je tako, ali rekla bih da smo, bar dosad, uvijek jednoglasno stale/i iza svakog izbora.
Za nagradu se takođe vezuje i feministički angažman. Izjavili ste da on mora biti ubedljiv na planu teksta, a ne plakatni. Koje kvalitete jedna takva knjiga mora da poseduje i koji su Vaši parametri etički odgovorne književnosti?
Za mene su to književni tekstovi koji pokazuju da neće za račun tretmana teme zapostaviti formalnu dotjeranost teksta; štaviše, otišla bih i korak dalje i rekla bih da ubjedljivog feminističkog angažmana ne može biti bez osviještenog tretmana forme. Dok razmatramo kandidovane knjige za „Štefičin izbor“ uvijek smo u potrazi za pričama koje tematiziraju ženska i druga u patrijarhatu zapostavljena iskustva kao što su npr. kvir ili radnička, te djela koja ne tematiziraju ženska iskutva u vakuumu nego pokazuju svijest o tome kako su i literarni životi žena – baš kao i stvarni – uvijek društveno određeni klasnom, rasnom i regionalnom pripadnošću, nacionalnim, etničkim i religijskim elementima. Tekst koji se želi kretati kroz tu složenu mrežu mora biti samosvjestan i umiješan, a često i inovativan, pa i eksperimentalan kako bi dosegnuo uvjerljivost i/ili izrazio kritiku postojećeg stanja, a naročito ako bi želio imaginirati drugačije ili bolje društvo. Za mene je uvijek sjajan primjer fantastika, iako moram priznati da je dosad u „Štefičinom izboru“ nismo imali puno – promišljena, osviještena i subverzivna upotreba fantastičkih spekulativnih strategija pripovijedanja, imaginiranje narativnih i motivskih elemenata teksta koji možda ne odgovaraju stvarnosti, ili predimenzioniraju neki njen (u pravilu tlačiteljski) aspekt, sjajno svjedoče o neophodnosti pobune i promjene. No u duhu one raznolikosti aktuelne scene koju sam pomenula na početku, naglasila bih da primjeri variraju i da se feministička kritika uvijek adaptira dometima i potrebama svakog teksta pojedinačno.
Šta novo donose knjige iz ovogodišnjeg izbora, a koje su poveznice sa knjigama nagrađenim prethodne dve godine? Imate li utisak da ovog puta dominiraju neke druge teme i da književni tekstovi donose, makar u naznakama, neku novu paradigmu?
Ključne riječi kojima bih opisala izbor ove godine su intersekcionalnost i suptilnost. Propitivanje rodnih perspektiva i feminističkog i kvir angažmana isprepleteno je sa antiratnim, klasnim, dekolonijalnim, migrantskim, revolucionarnim... Sve knjige počivaju na jednoj intersekcionalnoj pretpostavci identiteta gdje se žensko ne propituje nikad u nekakvom vakuumu roda nego uvijek u kolopletu drugih društvenih silnica kao što su ratovi, klasna borba i kapitalizam, rad, migracije.
Što se tiče suptilnosti, čini mi se da su ove godine izabrane knjige jednim dijelom feministički angažman 'uposlile' u okviru širih tema koje jednako zahtijevaju ozbiljan tretman – dobar je primjer roman Eve Simčić „Četiri lakta unutra“ koji tretira, uz rod, pitanje migracija i mentalnog zdravlja, ali i „Strvinari starog svijeta“ Tee Tulić gdje se životi žena različitih generacija najprije otkrivaju kroz klasno pripadanje, a u centru priče je ženski pripovjedački subjekt kojeg potpuno definira odnos prema ocu sasvim suprotan patrijarhalnim stereotipima: topao, nježan, ranjiv...
Nekada epski raskošno obrađena dekolonijalna tema, kao u romanu „Jedinstveni matični broj“ Lidije Dimkovske sasvim prikriva feministički angažman – i to je uredu – „Štefica“ mora ostati otvorena za sve progresivne ideje u literaturi, ne samo za feminizam. Ostale nagrađene knjige pak imaju otvorenu borbenost mladalačkog angažmana, poput stihozbirki „U haosu radost“ Kalije Dimitrove i „Kuća se nije mrdnula“ Jelene Anđelovske gdje su na istaknutom mjestu kvir iskustva, dok je ilustrovana knjiga #ŽENE BIH za djecu – Ilustrovano putovanje s izuzetnim ženama iz prošlosti prava mala historija ženske borbe namijenjena najmlađim čitateljicama i čitateljima.
U većem dijelu izabranih knjiga se kao tema nametnulo traganje za mjestom pripadanja, bilo da je riječ ponekad sasvim doslovno o kući (kod Anrijašević i Anđelovske već vidljivo i u naslovu), o metaforičkom domu (Tulić, Simčić) ili izgubljenom domovinom (Dimkovska) što se samo djelimično može objasniti tematskom opsesijom milenijalske generacije koja je po prvi put u historiji čovječanstva kolektivno bezdomna. Čini mi se da će to biti jedna od ključnih tema u neposrednoj budućnosti, iako ona zapravo kod nas, imajući u vidu iskustva ratnog izbjeglištva i (dobrovoljnih?) migracija nikad nije izgubila na relevantnosti.
Da se izbor ne rukovodi nikakvim „kvotama“, iako je i te kako inkluzivan, govori i činjenica da je autorka Marija Andrijašević ove godine nagrađena drugi put, i to za knjigu „Temeljenje kuće“. (Njena knjiga „Zemlja bez sutona“ odabrana je pre dve godine kada je nagrada i ustanovljena.) Da li ste imali nedoumice povodom ove pomalo nesvakidašnje odluke?
Da, ali vrlo kratko, i tu govorim ponajviše u svoje ime. A onda sam se dosjetila da je to uvriježeno razmišljanje većine mainstream književnih nagrada koje mi se učinilo suviše kalkulantskim: ove godine ćemo dati njemu, a njemu nećemo jer je nagađen prošle... ovome ćemo dati ovu nagradu, a onome neku drugu. Vrlo malo nam je trebalo da osvijestimo da nije tolika prepreka što je autorica već jednom izabrana ako se njena nova knjiga istakla kvalitetom unutar naših kriterija. Možda je i to pomalo subverzivno jer ide kontra očekivanja, a u prvi plan stavlja tekst, a ne njegovu autoricu, oslobađajući nas limitacija biografizma...
foto: Nidal Šaljić
Inače, ova nas je knjiga posebno inspirirala na raspravu o angažmanu i natjerala da se itekako preispitamo šta je to što smatramo uspješnim angažmanom. Nisu svi članovi žirija bili saglasni da je knjiga „Temeljenje kuće“ društveno i politički, odnosno feministički angažirana, bar na prvu, ali nakon dužeg razmatranja, shvatili smo da smo možda na momente angažman postavile suviše usko. Način na koji Marija Andrijašević u ovoj netipičnoj poetskoj knjizi tretira temu ženskog naslijeđivanja je individualiziran, jedinstven, i feministički vrlo rafiniran – riječ je lirskoj potrazi glavne junakinje koja uprkos očekivanjima (i na čuđenje okoline) naslijeđuje zemlju od brata i njeno introspektivno ispitivanje pripadanja zemlji, još nesagrađenoj kući, selu, porodici; feministički je to tekst ponajviše u smislu samotkrivanja mlade žene, što je vidljivo tek ako se nešto pažljivije zadubite.
Kada govorimo o regionalnoj književnosti, uglavnom mislimo na književnost pisanu na tzv. „zajedničkom jeziku“, odnosno plurocentičnom južnoslovenskom jeziku (bchs). Ono što je možda jedinstveno za nagradu „Štefica Cvek“ jeste činjenica da ona uključuje i književnost pisanu na makedonskom jeziku. Da li postoje poteškoće u čitanju tih knjiga, da li ih članovi žirija čitaju u originalu ili u prevodu, i kako je došlo do odluke da se uključe knjige pisane na makedonskom, a ne – recimo – na slovenačkom?
Tako je, vrlo smo svjesno evo već drugu godinu zaredom uključivale i književnost na makedonskom jeziku. U našem radu učestvuju koleginice iz Makedonije, kako na nivou koordinacije i organizacije, tako i u žiriju, a ove godine su to bile Gracija Atanasovska, i Marija Boškovska u prvom krugu, Manja Veličkovska u drugom krugu, te Frosina Kruškarovska kao koordinatorka za Makedoniju. One imaju primat pri čitanju i evaluaciji djela na makedonskom jeziku, dok ostali članovi žirija učestuvuju u razgovoru u skladu sa mogućnostima, pri čemu je primarno, dakako, poznavanje makedonskog jezika i književnosti.
Smatram da bi bilo nepošteno reći da svi čitamo na makedonskom jeziku, jer to nije tačno (a prevod za knjige izdate godinu dana ranije, nažalost, uglavnom nije dostupan), ali svakako se međusobno provjeravamo i diskutujemo o kontekstu, temama, motivima, itd. Naravno, finalnu riječ svakako imaju kolegice iz Makedonije, sve drugo bi bilo besmisleno. Zbog okolnosti u kojima smo sve mi stasale, one imaju komparativnu prednost da mogu čitati na bhsc jeziku, te se i na taj način ostvaruje razmjena.
Što se tiče slovenačkog jezika, postoji jasna i, vjerujem, više puta javno komunicirana intencija da se uključi u izbor, jer duboko vjerujemo da je dio istog kulturnog prostora, te da je riječ o književnosti koja i dalje komunicira sa ovdašnjom literaturom, iako su prevodi (i sa slovenačkog i sa makedonskog) mnogo manje prisutni i dostupni nego što bi trebali biti. Praktični razlozi zašto slovenačka književnost dosad nije uključena su više povezani sa prekarnom i ponekad volonterskom prirodom našeg rada nego sa nedostatkom volje, no sve se nadamo da ćemo i taj most vrlo brzo uspostaviti, a napravljeni su i neki prvi koraci u tom smjeru.
Koliko se proces čitanja razlikuje kada ste u ulozi članice žirija u odnosu na čitanje zarad vlastitog užitka? Da li nekad osetite zasićenje i da li se desi da promenite utisak o nekoj knjizi nakon drugog ili trećeg čitanja?
Proces čitanja se, možda je to iznenađujuće, ne razlikuje mnogo! Za mene je žiriranje za Šteficu prije svega čitalačko uživanje (istina, ponekad opterećeno birokratskim, koordinacijskim, uredničkim ili PR dužnostima) i smatram privilegijom da su mi dostupne toliki raznoliki savremeni tekstovi i da mi je zadatak da provedem nekoliko mjeseci u njihovom iščitavanju – pregled aktuelne scene koji dobijete doista je vrijedan. No proces čitanja nikad nije samo čitanje, nego i diskusija sa kolegicama i kolegama u žiriju – jedan dinamičan razgovor na više platformi i kanala koji traje jako dugo i tokom kojeg nekoliko puta preispitam svoja znanja, očekivanja i, zašto ne reći, predrasude. Mislim da je svaki član/ica žirija bar jednom istakao/la koliko je sam proces razmatranja i diskutovanja, iako zna biti naporan, zapravo suštinski, jer ta razmjena mišljenja, kompariranje, promišljanje, komentiranje, sve to izdiže puko samotno čitanje na jedan viši nivo na kojem se odgovornost prema tekstu miješa sa učenjem i napredovanjem. Razgovori se u najintenzivnijoj fazi odvijaju maltene na sedmičnom nivou, a notifikacije u chat grupama nikad ne prestaju dok se izbor ne proglasi...
Što se tiče drugog pitanja, recimo to ovako: slagala bih kada bih rekla da mi ponekad ne nedostaje opušteno samotničko čitanje lektire koja je potpuno moj izbor, bez obaveze da s nekim podijelim utiske u dijalogu ili u kritičkom tekstu/komentaru. I da, apsolutno se dešava da se utisak mijenja nakon više čitanja – to je tako i sa klasicima, zašto ne bi bilo sa savremenom književnošću, čiju vrijednost tek treba ovjeriti vrijeme? Primjer „Temeljenja kuće“ je upravo bio takav, nekad drugi ili treći pogled (u ovom slučaju, i drugi i treći par očiju) donesu novi uvid i novi utisak koji ne mora biti na štetu knjige, naprotiv!
Uprkos strogo razdvojenim i drugačije imenovanim jezicima, uprkos i dalje veoma snažnom maskulinocentričnom „kanonu“, ali i krajnje rascepkanom književnom tržištu, ova nagrada afirmira postojanje zajedničkog kulturnog prostora, kao i veoma snažnih ženskih glasova. Ipak, knjige i dalje nisu toliko lako dostupne van državnih granica, a nema ni govora o tome da se mogu naći u bibliotekama susednih država. Ima li šanse da se ovo promeni i koliko je angažman Ženske čitaonice P.E.N. Centra u BiH važan u tom kontekstu?
Hvala na ovom pitanju! Ženska čitaonica, trogodišnja inicijativa na kojoj sam sarađivala sa Lejlom Kalamujić, Lamijom Milišić i Adisom Bašić, spada među važnije književnokritičke inicijative na kojima sam radila. Ona je trenutno na pauzi (finansirana je projektno) i kao bosanskohercegovački odgovor na izazov Pobunjenih vjerujem da je na mikroplanu doprinijela toj distribuciji regionalnih knjiga bar među književnim kritičarima i kritičarkama mlađe generacije u Bosni i Hercegovini. Međutim, osim što su naši saradnici i saradnice dobili uredničku podršku, nefomalnu edukaciju i vidljivost, najveći doprinos Ženske čitaonice bio je ponaviše u tome što je u vrijeme pandemije, kada su toliki kulturni radnici i radnice otpušteni, a angažman novinara/ki i kritičara/ki smanjen na minimum, otvorila mogućnost da manje afirmirani autori objavljuju kritičke tekstove i za taj rad budu plaćeni. Što se tiče šireg problema, bojim se da sve dok kulturnu politiku kroji ona nacionalna, knjige će i dalje biti zaustavljane na državnim granicama i „krijumčarene“ dobrom voljom kolega i kolegica iz branše. Mi ovaj razgovor vodimo u trenutku kada je Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine u svojevrsnoj ’talačkoj’ krizi, sve do prije par dana se, zbog političke pat-pozicije u kojoj se kao jedna od sedam krovnih institucija kulture našla, knjige i publikacije uopšte nisu mogle izdavati.
Čini mi se licemjerno u takvoj stvarnosti spekulisati o lancima distribucije, saradnji izdavača i knjižara, uostalom, to nije moja neposredna struka. Naravno, to ne znači da o nesmetanom protoku knjiga ne možemo sanjati, ali i ovdje je skepticizam opravdan: svaka promjena tog tipa mora doći od promjene dominantnih nacionalističkih politika, kojima su jezik i književnost prije svega, sredstvo, neka mi Marija oprosti posudbu njene metafore, temeljenja nacionalnih identiteta. Dok do takve promjene ne dođe, ostaje nam da uz knjige, preko granica šaljemo, i (tobože subverzivne, a zapravo naučno utemeljene) ideje da govorimo istim jezikom i da sva književnost napisana na tom raznoimenom jeziku pripada – svim njenim čitaocima i čitateljicama.