Gospodine Lynch, da li ste počeli da praktikujete transcendentalnu meditaciju zbog problema s bijesom?
Ne. Primijetio sam da bivam bijesan. Mnogi ljudi to osjećaju, i ja sam bio jedan od njih. Onda usmjeravaju svoj bijes prema onima na kojima ga mogu iskaliti - ja sam ga iskaljivao na svojoj prvoj ženi. Ono što se desilo jeste da sam počeo meditirati, a dvije sedmice kasnije ona mi je prišla i rekla: „Šta se dešava?“ Pitao sam : „Kako misliš?“ A ona je odgovorila: „Gdje je onaj bijes?“ Više ga nije primjećivala. Često se dešava da ljudi ne primijete promjenu u sebi kada počnu meditirati, ali ljudi oko njih je primijete.
Zašto ste počeli da meditirate?
Počeo sam 1973. godine. Ideja da ljudsko biće može doseći prosvjetljenje me proganjala. Ludilo me hvatalo od onoga što stalno čujemo, kako koristimo samo pet ili deset posto svog mozga. Čemu onda služi ostatak? Kako iskoristiti više i šta je to najviše što možeš dosegnuti?
Mnogi kažu da je meditacija kao trčanje, ili kao sunčanje na plaži. To nam samo pokazuje kako je veliko nerazumijevanje šta meditacija zapravo jeste. Meditacija je način da zaviriš unutar sebe, potpuno, u najdublje nivoe života, transcendenciju, apsolut, cjelinu i stvarnost, i da to iskusiš. Ljudsko biće je stvoreno za to.
Mislite li da ste bolji umjetnik jer su vaši filmovi vođeni višom sviješću?
Ne znam. Kada počneš meditirati, možep hvatati ideje na dubljem nivou. Intuicija raste, a intuicija je najvažniji alat za umjetnika – kombinacija osjećanja i razmišljanja. Kada radiš na slici, osjećaš i uživaš u tome. Isto je i s filmovima. Uživanje u radu raste, uživanje u svemu ostalom raste. Ideje teku, osjećaš da sve to možeš oblikovati. Znaš šta radiš. To je spoznaja koja se razvija, zaista predivno.
Desi li se i dalje da budete depresivni ili uznemireni?
Sve je to relativno. Intenzitet je sve manji i manji. Tako patnja počinje nestajati. Čovječanstvo nije stvoreno da pati. Blaženstvo je naša priroda. Stvoreni smo da budemo srećni. Potpuno je moguće biti ispunjen srećom. Pravim, dubokim blaženstvom, potpuno budnim, srećnim u samom činu življenja. A to uživanje u životu, u stvarima koje radite, postaje mnogo intenzivnije kada vam to blaženstvo raste.
Možete li biti precizniji kako to utiče na vaš svakodnevni život?
Događaji u životu ostaju isti, ali način na koji ih doživljavam postaje bolji. Na mom filmu Dina to iskustvo je moglo da me uništi. Bilo je tako jezivo. Do te mjere se poistovjećujem sa svojim filmovima – i znao sam da sam izdao sebe – ali me meditacija spasila od toga da se ne bacim s litice. Ima ona izreka: Svijet je onakav kakav si ti. Možete nositi tamnozelene prljave naočare, i takav će ti biti svijet. Ili možeš početi da zaranjaš u sebe i iskusiš neograničeni okean čiste blažene svijesti, kreativnosti, inteligencije, sve te blagodati. Tada počneš nositi naočare ružičaste boje. I svijet za tebe postaje bolji.
Rekao bih da vaši filmovi gledaju na svijet kroz tamne naočare. Zašto je to tako?
Ako biste pogledali film u kojem je početak miran, sredina mirna, a kraj miran – kakva je to priča? Za ispričati priču potrebni su kontrast i sukob. Priče trebaju imati tamu i svjetlost, nemir, sve te stvari. Ali to ne znači da stvaralac mora patiti kako bi prikazao patnju. Patnja treba da bude u pričama, a ne u ljudima.
Kako nastaje ideja za jedan od vaših filmova?
Uvijek kažem da ideje pokreću brod. Ideje su ogroman, ogroman blagoslov. To je ono što pokušavate uhvatiti – ideju u koju se zaljubite. Svaki put kada sam snimio film koji nije baziran na knjizi ili scenariju nekog drugog, proces je bio isti. Cijela stvar ne dolazi odjednom, već dolaze fragmenti koji se kasnije oblikuju u scenario. Zapisujete ideju i čuvate je dok ne dođe sljedeća, i malo po malo, većina tih ideja pronađe svoje mjesto u scenariju – koji je organizovan skup ideja. Zatim snimate taj scenarij, montirate ga, miksujete zvukove i muziku. To je proces. Ideja može dati priču koja je apstraktnija i manje direktna, a ponekad vam daje priču koja je jasnija i linearnija.
Šta više volite?
Volim sve vrste kinematografije. Nema pravila. Neki apstraktni filmovi me uopšte ne diraju, dok me drugi potpuno obore s nogu. Neki linearni filmovi me ne dodiruju, dok me drugi inspirišu nevjerovatno. Film je mješavina milijardi elemenata. Kažu da kinematografija kombinuje sedam umjetnosti. To je veoma kompleksan medij, tako da vas ne bi trebalo ograničiti od istraživanja drugih smjerova – ako ideje dođu. Kinematografija je posebno lijep, moćan medij.
Postoje li filmovi prema kojima ste se orijentisali?
Svi bi trebali pronaći svoj glas. Nije stvar u kopiranju. Ali Godar, Felini i Bergman su bili moji heroji. Bulevar sumraka, Prozor u dvorište, 8 ½, filmovi Žaka Tatija poput Moj ujak ili Praznik gospodina Hulota, svi Kubrikovi filmovi, svi Felinijevi filmovi, vjerovatno svi Bergmanovi filmovi – bilo je toliko sjajnih filmova koji su me inspirisali.
Jesu li ti filmovi podsvjesno uticali na vaš rad? Moglo bi se reći da je koncept voajerizma u Plavom somotu inspirisan filmom Prozor u dvorište, na primjer.
Ne znam da li je to tačno. Postoji 110 ili više godina kinematografije i nemoguće je da neko od nas napravi film koji se ne može uporediti s nečim što je ranije nastalo. Za mene Plavi somot je Plavi somot, a Prozor u dvorište je Prozor u dvorište. Možda su mi Bulevar sumraka ili Prozor u dvorište prizvali neku ideju, ali iako ih volim ili su me inspirisali, život je 24/7 film. Ideje stalno dolaze iz toga. Teško je reći da je kinematografija ta koja priziva ideje. To je sve zajedno. Postoje milijarde ideja koje plivaju okolo, samo ih treba uhvatiti.