Sinoć su, pretpostavljam, mnoge nježne duše znale kome će poslati tu začuđujuću poruku: „Umro je Danijel Dragojević“. „Danijel Dragojević je umro“. Neobično je dobiti poruku o smrti pjesnika koji je stvorio jedno od najčvršćih društava ljudi koji se ne poznaju, ali znaju jedni o drugima toliko toga, zahvaljujući poeziji koja već decenijama izlazi u stabilnom ritmu, uvijek samo u jednom izdanju koje se brzo razgrabi da bi se onda, po kućnim bibliotekama, dugo čitalo i čuvalo, kao šifra koja kad se otvori nekad ponudi cvijet, a nekad kaktus, jabuku, kornjaču ili ljubav. Svakako i smrt.
Vjerovatno mnogi, kao što imaju svoju srodnu dušu kojoj su napisali, ili od koje su dobili vijest „Danijel Dragoević je umro“, imaju i primjerke knjige Danijela Dragojevića koji su od te iste srodne duše dobili, pa dugo nosili sa sobom, onako kako se nose knjige koje će uz nas ostati čitav život, a jedan ljudski život je, zna se, samo djelić života čak i najobičnije knjige.
Isto tako, jer mora tako, svaki pošiljac ili čitalac poruke „Danijel Dragojević je umro“ zna tačno iz koje knjige, iz koje pjesme, kad i gdje se prvi put stih Danijela Dragojevića zakačio za srce kao čičak za oko. Postoji ta travka, zovu je popino prase, koju smo brali zavaljeni na livadama u okolini zgrada. Tom se travkom moglo gađati, katapultirali smo je iz procjepa između spojenih dlanova, lako se hvatala u guste kose, a pričali su i da se može slučajno udahnuti, a onda ko zna što slijedi, možda poezija, ali nam to nisu govorili jer su nas spremali za strašniji svijet. Kao popino prase, za kosu i kožu kače se stihovi Danijela Dragojevića kad se na njih prvi put naiđe, pa ih kao popino prase, valja brati i zabadati u kose bližnjih na livadama, u okolini gradova u kojima se odrasta za svijet.
Moj stih-popino prase koji ću zauvijek nositi iza uva i ispod jezika glasi: „U meni se ljulja kao za nevremena“. A onda nastavlja ovako:
ODLAZAK U PARK
U meni se ljulja kao za nevremena.
Moram se prikupiti. Svakako se moram
prikupiti. Ona ima dva velika oka
koja me tri godine prije nisu
gledala. Bože moj, gleda me!
Istina je, ja sam njezin otac,
držim je za ruku i krećem s njom
prema parku. Ako me pita nešto
znam što ću kazati, sve što se
pojavljuje susreo sam već mnogo puta.
Znam što traži od ovog jutra,
od ulice, parka, od mene koji je
držim za ruku i njezin sam otac.
Moram sve držati u ravnoteži.
Ne smijem se zabuniti.
Moram pokazati da vjerujem
u ulicu, dobru prijateljicu svačega.
Svaka stvar je na svome mjestu
koje je njeno mjesto. I ja sam
s oblikom koji je moj oblik,
moje uvjerenje.
Nisam mačka, nisam nesretan
ili kaktus. Koga poznam toga
pozdravljam, druge ne.
Ne smijem glavu zariti u dlanove.
Tada mi u glavi šumi kiša
ili svijetom trče samo miševi.
Dignut ću glavu. Mogla bi opaziti
kako se u meni ljulja rođenje,
čitava Korčula. Mogla bi opaziti
da nemam imena. Ako me žele zvati
Bog, ljudi, životinje, stvari
u velikoj su neprilici.
Ni ja njih ne zovem, samo otvaram
usta i ispuštam lažan glas.
Kada je ona pokraj mene
ljubazan sam s njima,
kao na nekoj svečanosti.
A ako kriknem nehotično?
Ne, neću. Dobro sam odjeven,
imam novaca za čokoladu, govorim tiho,
stavljam točke i zareze gdje treba.
Ja sam pametan, čitam knjige,
puno knjiga. Sve je u redu.
Dođe li mi da se izvaljam po zemlji
samo ću ju pogledati, pogladiti
joj kosu, nasmiješiti se,
i neću to učiniti.
Ljubav održava oblik, zna se.
Čitav svijet, tu mislim i na
njezine prijatelje mrave,
bit će zadovoljni sa mnom.
Bit će to zasigurno još jedan
sretan dan.
Svaku je pjesmu moguće razložiti na najsitnije djelove mehanizma, i tako se učiti pisanju stihova, metrici, ritmu i strukturi. Istovremeno, dobra pjesma, ovakva, koja ostaje zauvijek zakačena kao čičak za oko jezika, skoro je nemoguće napisati, a da se nešto strašno ne dogodi u pjesniku, jednako kao u čitaocu. Siguran sam da je bilo strašno napisati ovakvu pjesmu, ili nije, ali strašno ju je bilo pročitati, jer u njoj je lirski subjekt postavljen kao zamka u koju ćemo vječno upadati, otac drži svoju ćerku za ruku i pokazuje joj svijet, koji se u njegovoj glavi ljulja kao za nevremena, koji ga plaši i vuče da legne na zemlju i po njoj se, izgubljen i zaljuljan, izvalja. Ipak, dva nova oka, tek tri godine zagledana u svijet, obaveza su i poziv na mir. Stih „Ljubav održava oblik, zna se“ može se recitovati sebi i svijetu kad god zemlja zove da se u nju uvaljamo i više nikad ne stanemo na krhke, zaljuljane noge u nevremenu.
Danijel Dragojević je umro u Zagrebu. Svi koji su jedni drugima poslali tu neobičnu poruku „Danijel Dragojević je umro“, znaju i čuvaju to malo što se o Danijelu Dragojeviću zna i stalno ponavlja. Rođen na Korčuli koja se u pjesmi takođe čitava ljulja, život je proveo u Zagrebu, posljednjih trideset godina potpuno ignorišući medije i književnu scenu, što je oko njegovog „lika i djela“ dodalo još i oreol pjesnika kojem se moglo zakačiti sve što se poželi, samozatajnost, rezignacija, nezainteresovanost za svijet književnih nagrada i pjesničke slave.
Ilustracija: Artkvart.hr
Zna se i to da nije dozvoljavao druga izdanja svojih knjiga. Ko dođe do prvog tiraža, došao je. „Koga poznam toga / pozdravljam, druge ne“. Ljubitelji njegove poezije vjerovatno su uživali užasnuti nad kratkim videom koji se jednog dana pojavio na jutjubu, naslova „Danijel Dragojević na putu ka cvijeću“. To je pjesnik, reditelj i filmski kritičar Damir Radić u Zagrebu, diskretno, s poštovanjem i zavjerenički, snimao lakonogog starca Danijela Dragojevića glavom, kapom i bradom, kako šeta Cvjetnim trgom i dolazi do štanda sa cvijećem, razgledajući i birajući pažljivo svoj cvijet. Taj snimak hoda ka cvijeću, kao i fotografija Danijela Dragojevića s leđa, dok skoro trkom odlazi od fotografa koji ga je pokušao uslikati negdje u Splitu, opšta su mjesta dragojevićologije, i htjeli to da priznamo ili ne, u tim smo se opštim mjestima svi mi rano pogođeni Dragojevićem makar jednom izvaljali.
Sve će to sad postati još važnije, ili će ostati nevažno, ali i dalje ostaje neobičan osjećaj, da je pjesnik koji se u svijetu književnog guranja i laktanja nigdje nije pojavljivao, koji ni sa kim javno nije pričao, koji je strogo slagao svoje pjesme u knjige i puštao u svijet neopterećen konceptom književnog uspjeha, da taj pjesnik može isto tako jednog dana i da umre, da učini da se njegove knjige zaljuljaju na polici, kao u brodskoj biblioteci za nevremena.
Zbog toga je lako pisati o Danijelu Dragojeviću. Nema razloga pokušavati nešto posebno pametno. Toliko je pametnog već napisano i tek će biti napisano. Opšta mjesta toliko su puta ponovljena i tek će biti ponavljana. Zbog toga od sad treba ponavljati samo pjesme. Obnavljati ih. Učiti napamet. Srčano i naizust. A onda ih govoriti u oba uva i usta od kojih smo dobili tu čudnu, ne čak ni toliko tužnu, koliko ljuljajuću vijest: „Danijel Dragojević je umro“.
SOBE
Ovaj grad raspoređen po brjegovima
.
dolinama, poljima, uz rijeku
ne miče se. Ne kani se micati.
U principu ne. Tako stvari stoje.
On ima aute, automobile, tramvaje,
željeznicu, uspinjaču, avione.
To da. Tko hoće može otputovati,
vratiti se i ne vratiti. Kako želi.
Ali grad ostaje. Osobito sobe.
Njih ima na tisuće. Različitih.
Punih, praznih, ovakvih i onakvih.
To ipak ništa ne mijenja. To što
je u njima i što ih je mnogo
ne može ništa promijeniti. One su
u biti prazne. Same, odsutne i prazne.
Te tisuće soba koje se ne mogu i neće
pomaknuti. Ni utješiti, moglo bi se
reći. Što su ti često maštoviti
prozori, otvoreni i zatvoreni, mračni
i svijetli, okrenuti na sve strane
kao da oduvijek vapiju spas (zrak)?
A uostalom, kao da ljudima i psima
govore ne odlazite, ne ostavljajte nas
na različitim visinama, nizinama,
u podrumima. I doista, štogod mi činili,
štogod unijeli i ostavili, teško je
iz soba izbaciti početnu namjeru: da smo
prazninu došli iskoristiti, a nismo znali,
nismo uspjeli, nije bilo moguće; praznina
i nakon svega ostaje praznina, tužna, sama.
Ali što smo drugo mogli?