Žan-Luj Ferije: Dado, moje prvo pitanje biće vrlo direktno: šta je za tebe slikarstvo?
Dado: Slikarstvo je jedan od načina da izrazimo onaj trenutak u našem životu kad je tenzija najjača. Vjerujem da jedan barokni ili savremeni kompozitor poznaje to isto osjećanje – da je pred njim, na nišanu, nešto značajno, to jest da smo tu kako bismo pronašli, otkrili, izrekli nešto što je bilo neizrečeno, da bi nam talas svježine otvorio oči i pomogao nam da ne mislimo 24 sata na užasne stvari.
ŽLF: Kad si ti u pitanju, kako bi opisao taj način?
D: Mogu ga opisati samo ako ti ispričam šta se baš ovog jutra dogodilo: avgust je, ovdje je vruće, žega. U svom ateljeu jutros sam zatvorio krug od 12 mjeseci. Trebalo je odmotati nit i povezati dva ili tri prethodna godišnja doba, što znači da je platno koje je sad u mom ateljeu, provelo tu cijelu zimu, a prije toga jesen i proljeće : tako sam dakle napravio krug od 12 mjeseci s tom slikom. To je veliko platno sa crnom pozadinom, pokazao sam ti ga prije neki dan. Imao sam ga u glavi odavno, ali između zamišljenog i završenog platna postoji čin slikanja, napredovanja i vraćanja unazad. Vraćanja daleko unazad da bi se napravio sasvim mali napredak. A to sasvim malo napredovanje privilegovan je trenutak. Dakle, slikarstvo je za mene neka vrsta utapanja ili agonije. Platno liči na neku provaliju.
ŽLF: Kad govoriš o provaliji, želiš li da kažeš da slikati znači ići do dna provalije, ili, naprotiv, spasti se od nje.
D: Treba ići do dna ponora da bi našli sliku i pokušali da je izvučemo na svjetlost, a svjetlost je otac, stvoritelj, majka slikarstva. Bez nje slikarstvo ne postoji. Skulptura da: jer nju možemo osjetiti dodirom. Slikarstvo je u apsurdnom nadmetanju s prirodom koja se zabavlja stvarajući nešto tako jedinstveno kao što su leptiri, cvijeće i druge izuzetne stvari. Slikarstvo pokušava da oponaša prirodu i stvori nešto što nije predatorsko. Znaš dobro da slikarstvo može biti prognano. Slika je krhka. Trebalo je da bude naslikana ne znam koliko metara pod zemljom da bismo je danas mogli pronaći, kao u pećini Lasko ili u Egiptu.
Za mene je slikarstvo najsnažniji izraz, najdragocjeniji. Vjerujem, iako sam ubijeđeni ateista, da mistici imaju tu vrstu tvrdoglavosti koju ja imam dok slikam. Ili, bolje reći, strastvene upornosti, jer tvrdoglavost je osobina ljudi koji u životu žele da jednim potezom naprave uspjeh. Za mene, slikati ne znači postići sve jednim potezom.
ŽLF: A kako bi opisao tu strastvenu upornost?
D: Ja to živim svakog dana, ona je ugrađena u moje slike. Ovdje vidiš dvije ili tri stvarčice koje se dobro drže i zadovoljan sam dok ih gledam. Mora da sam ih radio s tom ostrvljenošću.
ŽLF: Možeš da slikaš samo ako se ostrviš?
D: Mislim da da. Volim da citiram Kjerkegora kad kaže da on lovi u mutnim vodama svoje duše i da s vremena na vrijeme harpunom ulovi čudovište. Ne znam tačno koja je to knjiga, ali on opisuje jednu zastrašujuću scenu. Neki čovjek hoda kroz šipražje. Pogleda udesno i na jednom proplanku vidi masakr: dželat smiče ljude. Nije važno koga on ubija, nego je zanimljivo to što Kjerkegor kaže da je slučajni prolaznik ostao prikovan za taj prizor. Iako veoma loše govori o katoliku koji se divi prizoru raspeća čovjeka koji izdiše na krstu. Pravi poređenje između masakra i obožavanja raspetog čovjeka.
ŽLF: A gdje si ti u tome?
D: Ja bih bio bezimeni prolaznik. Kjerkegor je na mene ostavio jak utisak. Život je zaista monstruozan.
ŽLF: Svačiji život?
D: Da. Mogu ovo da ispričam tebi koji voliš pse. Razmišljao sam o reinkarnaciji i svemu tome jednom kad sam bio u posjeti Veterinarskoj školi Maison Alfort. Kad gledaš muke bolesnih životinja, to je zaista monstruozan prizor. Kažeš sebi da ćeš u drugom životu možda ti biti životinja. Tamo postoji skelet nekog sirotog psa čije kosti imaju zadebljanja kao korjenje, i taj pas je dugo umirao. Ima i konja kojima je u utrobi bilo kamenje teško i po 20 kila, i životinja strada jer je taj bubulj veliki kao boca za plin. Sve me navodi da vjerujem kako je pozitivni element, ono što zovemo normalnim u životu, samo iluzija. Nema izlaza.
ŽLF: Ali, kad život svodiš na bolest, zar ga ti, paradoksalno, ne pretvaraš u njegovu suprotnost?
D: Ne. Život sam u sebi sadrži bolest jer je ona u njemu programirana. To je još gore. Ja pravim jezive slike jer ne želim da ispadnem glup. I nastojim da to radim na najžešći način. Opet kažem, s ostrvljenošću.
ŽLF: Jesi li siguran da su tvoje slike jezive?Za mene na primjer, osim po njihovim temama, one nisu jezive.
D: Navodiš vodu na moj mlin. U poređenju sa surovošću onoga o čemu sam upravo pričao, mislim da su moje slike lijepe. U nekim trenucima one mi izgledaju lijepe zbog svoje svjetlosti. Ja uvijek radim na svjetlu dana, nikad pod električnim osvjetljenjem. Vještačko svjetlo je smrt. To je kao balsamovanje, kao kad čovjeka koji umre našminkaju. Za mene je vještačko svjetlo neprijatelj broj jedan, ukočena, nepomična svjetlost, potpuna suprotnost dnevnoj svjetlosti, jutarnjoj svjetlosti, ili podnevnoj, pa onoj u rano popodne ili veče. Ima trenutaka kad mi to što radim djeluje lijepo. Ali to su izuzetni trenuci.
Herouval, gvaš, 1976. foto: Visconti fine art
Dese se trenuci božanske milosti tokom dana, kad gledaš drveće s jeseni ili zalazak sunca ili jutarnje izmaglice. To nema nikakve veze s vještačkim svjetlom. Moje slikarstvo je fiziološko, meteorološko, mineralno, vlažno, blago. Boja treba da bude baš kako treba, temperatura treba da bude prijatna. U prirodi nije uvijek tako. Ima blaženih trenutaka, i na to utiče ugao pod kojim na zemljinu kuglu pada sunčeva svjetlost koja sve oplemeni.
ŽLF: Rado govoriš o svojim čudovištima, ali, po tebi, ona su lijepa iz razloga koje si upravo izložio. I ti slikaš čudovišta jer kod tebe postoji osjećaj apsurdnosti života, svačijeg života.
D: Da, mislim da je tako.
ŽLF: Zar ne bismo takođe mogli reći da su tvoje slike lijepe jer nam otkrivaju našu istinu?
D: Sad mi daješ kompliment, a ja se klonim komplimenata. Ali ako ti tako osjećaš, imaš pravo da to kažeš i ja ću ti odgovoriti. Radeći na svojim slikama, kolažima ili objektima, ja nastojim da oni ostanu živi, da budu stvarni kao u onom trenutku kad su nastali. Kad mi izgledaju stvarni, onda su lijepi. A to može biti i neki surov prizor, neki ukrućeni mrtvac, kao Holbajnov Mrtvi Hrist u muzeju u Bazelu, koji je sjajan. Ne postoji granica. Umjetnost omogućava transcendenciju najvećih strahota. Fasciniraju me dva slikara, Füssli koji je, iako Švajcarac, živio u Engleskoj u XVIII vijeku, i Pjero di Kozimo. Kad bih pravio svoj imaginarni muzej, kao Malro, ni sekunde ne bih oklijevao, obojicu bih stavio. Pjero di Kozimo za mene je najveći od svih renesansnih slikara.
ŽLF: Da li su oni jedini kojima se diviš?
D: Ne, naravno. U početku, kad sam došao u Francusku, pedesetih, bili su tu još, ne zaboravimo, veliki nadrealisti koje ste mogli vidjeti na Monparnasu, s njihovim sijedim glavama. Mislim na Maksa Ernsta, Viktora Braunera kojeg najviše volim, zatim Andre Masona... Svi su bili tu kad sam ja stigao... I vrlo dobro sam poznavao Hansa Belmera i Unicu Curn. Belmer je bio vrlo grub prema meni i trebalo je da se ugledam na Dalijeve slike da bih organizovao prostor na mojim platnima. To me je ojačalo, sad me ne mogu zavesti performansima i internacionalnim uspjesima kojima nam pune uši. Za mene, ozbiljne stvari se rade na vrlo jednostavan način, prirodno, bez ikakvih lukavstava. Da se vratim razlici između skulpture i slike o kojoj sam maloprije govorio - skulptura su za mene bazaltne stijene, korijenje, stalaktiti, kosti, dok bi slika bila ono što je odozgo, lišaj. Mislim na sve one sićušne gljive, na rđu, na prašinu. Za mene, slika je epiderm.
ŽLF: Ti slikaš stojeći.
D: Da, slika se radi u pokretu. Kretanje, rad nogu, vrlo su važni, kao u koridi. Kjerkegor je pisao stojeći: imao je veliki stan koji je cijele noći osvjetljavao plinom, i išao je iz jedne prostorije u drugu. To objašnjava dinamičnost njegovog pisanja. Platno fiksirano za slikarski stalak već je amputirano. S druge strane, platno koje dodiruje pod, u sebi ima potencijal da uzleti. Kad slikaš, to znači da se saginješ, da se spuštaš.
Ja vrebam svoju sliku kao što grabljivica vreba plijen, a na kraju ja postajem žrtva. Dakle, postoji jedna igra sučeljavanja zbog koje kažem da je slikanje opasna stvar... Slikanje je opasno, ne postoji izlaz, za razliku od metafizike. Uspravljeno platno koje se oslanja na pod, ali i platno položeno na pod. Uspravno postavljeno platno koje dodiruje pod slično je osobi koju gledamo ispred sebe pravo u oči i pričamo joj, i to ne kao što neki gledaju, iskosa, nego je to direktan pogled. Platno na podu je već napola iskošeno. Po mom mišljenju, to je lakši put. Crv, mamac lakoće već se tu uvukao. Platno mora biti uspravno, i na njemu se radi stojeći.
Ne možemo da radimo sliku kao što pravimo krovnu konstrukciju, da bismo poslije na nju složili crijep. Ništa nije izvjesno i to slabašno svijetlo beznađa isijava iz platna. Uvijek je tu ta nevidljiva svijeća, trag beznađa. Nema završene slike, ona ne postoji. Slika je ipak za mene, da ne kažem rijeka, nego potok, to je uvijek pokret, evolucija. Plastičnost slike koja želi da ostane živa čini neizvjesnost. Nema konačne forme.
ŽLF: Od jednog do drugog platna, ti zapravo ideš od jedne do druge nedovršenosti.
D: Tako je.
ŽLF: Ti si takođe jako fasciniran anatomijom, anatomskim crtežima.
D: Da, ali anatomski crteži su moja davna preokupacija. Počeli su da me zanimaju još kad sam imao trinaest godina. Moj đed, koji je bio ljekar i bavio se istraživanjima, tražio je da ja ilustrujem njegove radove iz anatomije. Bio je vrlo ponosan na svog unuka, a ja sam čak naučio priličan broj latinskih naziva za mišiće. Kad sam bio jako mlad, zatekli su me kako seciram glavu zeca kojeg je moj otac donio iz lova.Majka je rekla da ću biti veliki hirurg. Nije se uplašila. Bio sam uzeo kuhinjski nož da bih rasjekao tkivo i vidio kakva je unutrašnjost glave zeca.
ŽLF: A jesi li ti bio uplašen?
D: Ni najmanje.
ŽLF: Na tvojim slikama često se javljaju reference na muzičare. Je li muzika za tebe značajna?
D: Da, zato što mislim da je mana slikarstva to što nije upućeno na druge. U muzici, postoji ta potreba da budete okruženi, da dijelite. Ne srijećem često ljude koji vole slikarstvo, ali kad je muzičar u pitanju, ima mnogo ljudi koji vole to što on radi; on zna kako da ljude navede da ga vole, da ga razumiju. Kad u tome uspije, to je nešto zaista sjajno. Odjednom nastaje pravo vaskresenje. Na primjer, kad je Hendlovo Vaskresenje dobro izvedeno, to je zaista Hendl koji vaskrsava.
ŽLF: Hendl je tvoj omiljeni muzičar.
D: Da. On je komponovao ispred dva Rembrantova platna. Pričaju kako je znao da polomi instrumente svojih muzičara kad bi ih oni, razuzdani, iz zabave raštimovali. Ali, kad bi prošao napad bijesa, na njegovom licu pojavio bi se prekrasan osmjeh, koji se rijetko viđao, i koji je ličio na sunce koje se rađa na horizontu; svi su bili opčinjeni njegovom ljubaznošću, i, pošto su instrumenti zamijenjeni, svi bi dobro svirali. Htio bih da napravim nešto tako lijepo, tako snažno kao ono što su uradili muzičari XVIII vijeka, u odnosu na Pjera di Kozima. Međutim, pjevači i pjevačice imali su jednu zanimljivu karakteristiku – ti koji si fasciniran mojim čudovištima – u to doba su svi bili strašno ružni. La Stradu su u Engleskoj zvali «The pig» (prasica). Bila je visoka 1 metar 90 i imala ogromno tijelo. Ali, kad su pjevali, to je bilo tako lijepo da je ružnoća nestajala. Ni Hendl nije bio baš lijep. Bio je poput kolosa koji je nosio obuću broj 45. To se zna jer su sačuvane njegove papuče.
On je moja strast zbog te barokne strane, kao Šostakovič među modernistima, kao Pikaso i Kle sjedinjeni. Znam šta govorim: Kle u njegovim klavirskim djelima, a Pikaso u njegovim simfonijama koje su bliske sa Gernikom. Napravio sam dvanaestak slika koje zovem Oratorijumi prisjećajući se jedne Hogartove karikature koja je prikazivala desetak muškaraca i žena koji viču na sve strane; oratorijumi sa basovima, soprani koji pjevaju da ti probiju bubne opne, to je koncert u operi. A onda, suva igla je kao ton čembala. To što drugi ne povezuju dovoljno slikarstvo i muziku, rastužuje me.
ŽLF: A što se tiče tvojih monstruma, kraj vijeka daje ti za pravo.
D: Da, danas je zaista bestidno biti srećan.
[Art centrala]( Art Centrala.)