Pedesetu godišnjicu hip-hopa Crna Gora je dočekala prespremna. „Sa masu ljubavi i puno kurca“, kako to lirski kaže podgorički ker imena Kuče, valja čestitati, jer makar neka scena je živa i zdrava, masnim basovima pulsira na mikstejpu imena „Domaća rabota“. Ko se našao tamo, imao se rašta i roditi. Ostatku napredak i neka ide po redu:
Želim da vjerujem kako i najljućem škaljarcu, kao i kavčanu kamenog srca, zacakli oko i vrcne guz kad čuje ono nikom razumljivo: „Zasjat će palaci, antike, tarace, / ćakulat će šjore, cije Gracijane“! Vidim ih kako taj svakom Podgoričaninu (a to znači svakom Nekotoraninu) mrzan refren nostalgično pjevuše dok rade sklekove i čekaju novu pošiljku bijelog, zaglavljeni u nekom štek-stanu daleko od zidina Starog grada koji ih je odgajio tako sposobne i šesne. Vidim i Miomira Maroša kako mikrofonom kao snajperom kroz gužvu nišani šjoru V, koja se onda nasmije tim legendarnim kotorskim kezom i usmjeri kameru na dobrotsku tortu, ili je torta peraška, a čipka je dobrotska, ko će sve te barokne delicije razlikovati.
E taj Kotor, taj šesnaest vjekova star grad koji je zahvaljujući kulturnom progresu i pomorskoj tradiciji 21. vijek dočekao kao grad kokaina, kamataša i feštađuna, opjevao je Bastin Džiber i spojio u bit i vers sve užase malograđanskih maškara.
Jer valja vikendom ujutro prošetati gradom među nasmijanim porodicama koje se tokom radne nedjelje mrze i raspadaju. Valja popodne zajmiti pare da bi se uveče imalo za prošek i bijelo koji se, zna to gradski džiber, smiješani najljepše piju. A ostatak vremena valja sve to kriti od svijeta i čitati novine na talijanskom koji tamo valjda nauče čim se rode, jer takav je to grad, čudesno mjesto u kojem od babe nasljeđuješ srebrni escajg i pianoforte, a građansko vaspitanje, znanje i prefinjenost posisaš s majčinim mlijekom. Sve to zna Bastin Džiber i svome gradu ne ostaje dužan, jer kao što mudrost kaže, prvo se treba posrati u svome dvorištu. Ili u svoje dvorište.
Ali Kotoranin ne bi bio Kotoranin, kad ne bi imao sluha za melodiju, pa je Bastin Džiber svom gradu podario i refren koji bi meštri od fešti, ako imaju smisla za zajebanciju kao što tvrde, mogli lako i lijepo zapjevati na prvim sljedećim maškarama.
Za Bastin Džiberom, ne žureći nikud jer on nikad niđe nije žurio, gega se Dedduh, polovina dvojca Who See, gacajući preko jednog od vrhunskih bitova, ovog puta u kontrasmjeru od morske obale. Deda se javlja iz udaljenog sela u brdima, iz divlje prirode do koje se penješ razbijajući trapove kola (golf 2?), ali penjanje vrijedi. Tamo je mir i tamo su biljke. Tamo je vazduh svjež, slave se Selasije i Če, sve je organsko, neprskano i po povoljnoj cijeni.
Deda čak i promijeni brzinu pa otpjeva refren, jedan od boljih refrena na mikstejpu, i poruči svima zašto je kralj, ili makar jedan od kraljeva. Da li se divna duvačka sekcija koja svira refren simbolički slaže sa temom pjesme samo u mojoj glavi, ili su ingeniozni producenti Knowhere2Run tako htjeli, ne znam, ali meni se javilo.
Hip-hop-cup, preskočićemo nekoliko stvari i preći pravo na Jutro, najluđe ime crnogorske rep scene. Jutro pjesmom "Ođe ja čuvam" dokazuje da ona na ovom mikstejpu zaista čuva.
Poruka je to koja se može viđeti na mnogim ogradama u poludivljim naseljima, na rubovima crnogorskih gradova, kao u nekoj basni pas ti se obrati sa table na kapiji, pa ako taj natpis vidiš, čak i ako psa još ne vidiš, budi siguran da čuva i produži dalje.
Jutro još nema lice, ali ima glas, zube i lavež, flow i kadencu kojom bi rastrgla mnoge, i već je rastrgla. Obračunava se Jutro čak i sa mačo-principom repa, poručujući mužjaku kojem se obraća na traci: „Veliš nije rep za ribe / a brate mili neka nije“.
Bit žuri i nema se vremena za velike teorije i tri vala feminizma. U ovom svijetu debilu koji sere samo kažeš „važi brate“, zalediš traku i ne pogledaš ga više nikad. Lijep način i hvala Jutru što se ne trudi da muškim kolegama bude brat, nego je to što jeste, uvijek opaka sestra.
A rep sestra je i Kurgashian, i to već poznata. U pjesmi „Lukavo“ Kurgashian potvrđuje da žene na ovom mikstejpu ne služe za kvotu. Zapravo, ne služe uopšte, jer njih služe i tek će da ih služe, a one pokazuju kako se radi.
.
O Podgorici, tom mediteranskom paklu koji zaobilazi svaka revolucija, iako su joj tolika đeca pojedena, zakopana pa otkopana kao zombiji, teško da je bilo ko pozvaniji da repuje od Poetika, podgoričkog sina koji je uličnu trku istrčao toliko puta i postao Hišam el Geruž sa ruba Kambodže, pa sad o tom putu može na nov način da pjeva.
Nakon što je dugo nastupao sa pozicije urbane legende koja se javlja iz srca tame, Poetik je napravio pauzu i vratio se sa novom osjetljivošću, samosviješću i željom za životom. Ranjen burom, gašen vatrom, ovaj tehnički nikad savršen reper često pomalo rasklimanog flowa, kad je inspirisan u stanju je da sve nedostatke nadoknadi istinom, srcem i strašću prema repu i životu, a to dvoje je kod Poetika, kao kod malo koga na crnogorskoj sceni, uvijek bilo jedno isto.
Strofom na pjesmi koju nakon dugo vremena ponovo potpisuje dvojac Džej Džej Okoča, Poetik je pokazao da se vratio u formu. A onda je prikucao par pjesama kasnije, na solo traci kriptičnog naslova "Ljubav, navika, panika", jednoj od najboljih koje je napisao.
Zloupotrijebiću priliku da kao bivši komšija i sapatnik iz osnovne škole Savo Pejanović, Poetiku poželim da nastavi još jače i poručim mu da za sljedeću kompilaciju u studio ugura i brata. Jer ko je slušao Okoču, zna dokle mogu da uzlete bitovi kad se sa njih ukaže neuhvatljivi i jedinstveni Strogor.
Za one koji ne znaju, ponosno naglašavam da je nekadašnja ulica Moše Pijade iz jedne kuće dala dva hip-hop probisvijeta, braću Poetika i Strogora. Ovim putem ih obojicu pozdravljam i želim dobro zdravlje i dug flow.
„Ja najjači“, „ja najbolji“, „ja jebat mater svima“, žanrovski su tropi koje je skoro nemoguće izbjeći u hip-hopu, pa ih većina na ovom mikstejpu takođe ne izbjegava.
Ipak, ne treba zaboraviti da je hip-hop, makar na početku, bio i borba za zajednicu, crew i ulicu. Ko se sjeća, zna da su prvi velikani žanra na binu izlazili u pratnji pola kvarta. Ekipa je služila tu da đuska, povremeno uleti sa yo i yeah, a zapravo su bili tu da svima pokažu da zahvaljujući poeziji i bitu postoje uprkos svima i svemu, da s njihovim bratom na bini zajebancije nema, da se on bori za sve njih, a oni mu čuvaju leđa.
Ovaj mikstejp odiše sličnim old school vajbom, makar po pitanju zajedništva. Uprkos žanrovskim tropima, jasno je da među autorima postoji očigledna ljubav i podrška, da se toga za divno čudo ne stide, da se raduju tome što rade sami i što rade drugi. Skoro kao dobro vaspitana đeca, iako to nisu.
A kad smo kod đece, treba naglasiti da su mama i tata ovog srećnog trenutka za crnogorski rep Todor Tadić i Marko Ćaćić iz Knowhere2Run, oni su oko sebe okupili scenu, za svakog od repera na kompilaciji našli idealan bit, žanr i zvuk, oni već neko vrijeme crnogorski rep osvježavaju vrhunskom produkcijom, zato im fala đe čuli i đe ne čuli.
„Domaća rabota“ može i da posluži kao termometar koji se crnogorskom društvu nabija u dupe, da bi se precizno izmjerila temperatura. I divno izgleda Crna Gora na ovom termometru. Sve malograđanske laži su provaljene i gurnute u stih i bit, sva nesreća je servirana na trakama, sjebani životi se cakle od izlizanosti, ali strasti ne fali, defetizma skoro da nema, umjesto toga ima želje da se ne životari, već da se živi dalje, i da se usput ponekome otvori glava jer je to zaslužio.
Treba istaći jednu od najvažnijih stvari koja je već nekoliko godina očigledna, a sa ovom kompilacijom, nadam se, zauvijek zakucana u flow svakog budućeg crnogorskog repera – jezik je oslobođen, jadni pokušaji da se sa sopstvenim jezikom i akcentima izborimo imitirajući polovne beogradske repere s početka dvijehiljaditih poslati su u prošlost, repujemo i pjevamo onako kako govorimo ili onako kako nam bit traži, ne bježeći više od sječiva kojima nam je zaoštren jezik.
To je lijepo i oslobađajuće. A još ljepše je primijetiti da unutar tog jezika dozvoljavamo i uživamo razlike, pa će osjetljivo uvo lako prepoznati da na mikstejpu imamo skoro sve crnogorske regije, južnu, centralnu, sjevernu. Da se još mogao naći kakav Nikšićanin ili još bolje Nikšićanka da nam ga šukne onako, po nikšićki, bilo bi još ljepše. Valjda ćemo i taj dar u bliskoj budućnosti primiti.
Jedini crnogorski reper koji se često pojavljuje u javnosti i svoju poetiku jasno formuliše i izvan muzike, podgoričko gospoče Random o kojem ovđe neće biti riječi jer on bješe riječ i začetak ovoga do čega se stiglo, često napominje kako lokalnom slengu i akcentu treba dozvoliti da osvoji prostor izvan Crne Gore. Do sad, u istoriji crnogorskog hip-hopa to je uspjelo triput, Monteniggersima, Who See i Randomu.
O kako je samo u pravu kad podsjeća da nam nikad nije bilo teško da tumačimo splitski sleng dok smo slušali „Dječake“ i ostale kmice iz grada pod Marjanom (neka se jave oni koji znaju više toponima grada Splita nego svog rodnog grada, iako nogom u Split nikad nisu kročili. Ima nas i živio Papi Batina!). U slast smo žvakali sleng koji su nam pljuvali u usta BiH majstori i nastavljamo to da radimo sa zadovoljstvom, jer volimo rep i jer smo perverzni.
Ali lijepo je znati da je došlo vrijeme da crnogorski hip-hop pljune novu porciju jezičkih plodova, pa ko je voljan da poliže, samo naprijed, ne ozuvajte se! Ili stihovima Dobbla Galiota: „Jebeš dio kolača oćemo pleh... / oćemo sve!“