Grad je procvjetao te 91. kad su se vratila ona dvojica i otvorila kafić i butik, dje preko ekrana pucaju bombe i iritantni covjeculjak se rasprsne u piksele.
Do tada se znalo da je radnim danima otac u birou, majka u Luci ili Kombinatu, a sestra i ja u školi, dosadnijoj od poslaničkog kluba Demokrata i kolumni Đura Radosavovića zajedno. Vikendom kod kumova u Zupce ili, u najboljem slučaju, do Robne kuće na sladoled i u šoping.
Sve je bilo nekako predvidljivo i smor.
Ali život je onda odjednom dobio nekakav smisao – svi smo, i u školi i ispred zgrade, htjeli da se mrštimo dok turiramo Poršea i da od nas drhti Badžović iz ulaza kod koša. Jes' da to nekako nije odgovoralo mojoj prirodi – nisam znao ni kako bih udario čovjeka, a kamoli da bacim bombu u prodavnicu - ali sanjao sam, nije da nisam.
I, malo po malo…Nisam baš postao pravi krimos, trebalo je za to više odlučnosti i pameti nego što mi je dobri Gospod podario, ali sam uspio da zavirim u taj svijet sazdan od lažne hrabrosti, ogovaranja i mržnje, ukradenih kola i štek-stanova sa mnogo gipsa i čamotinje. Slušao sam od drugova koji su se upustili u taj poduhvat o pametnim kombinacijama, kako onaj iz Šušanja ima spisak koga će da ubije, i ko je ko u Spužu.
Povremeno bih, nakon teškog trovanja pazarskim viskijem i gorkim neukusom, dok na klupama pored Fratela jedemo piletinu, držao govor:
„Ostavite se više mafijanja, kumim vas Bogom! Ne možemo izać' u grad da ne sanjam Dragoslava kako iskače iz žbunja. Ti možeš da napraviš dobru radionicu, znaš oko auta, ti otvori kafanu, a ja ću malo s ovim nekretninama...pa možemo jednu plažu da iznajmimo sljedeće ljeto. Biće i para i riba. Muka mi je više da vas gledam ovako“.
Posle smo se razišli, nije tu bilo pomoći. Sjetio bih se samo kad bih čitao groteskne tekstove u našim medijima o likovima sa sedam života i njihovim izuzetnim moćima.
POLIT-MAFIJAŠI
Bliži mi se sad četerestreća, uskoro će i četerespeta, kad, kako tvrde meštri od statistike i demografije, i zvanično postajem sredovječan. Žena tvrdi da već imam krizu srednjih godina, povremeno se pomamim dok gledam spotove onih trepera ili kad čujem kako neko steže kavasaki niz bivšu ulicu Petra Matovića.
I nikako nije slučajno što bih opet da budem gangster.
Nadu mi daje i činjenica da sam shvatio đe ne štima i znam kako da napravim(o) najjači klan ikad. A ključ je, braćo i sestre, ili uzrok sveopšte propasti našeg mafijaša, kao realno najnaprednijeg oblika života na svekolikim Dinaridima...fanfare, molim...u politizaciji mafije!
Jer, sve je krenulo naopako kad je bratina što ne jebe živu silu odlučila da se zbliži sa tamo-nekim Markom Milačićem, Abazovićem ili matorim Roćenom.
Nudim na ovom mjestu, naoružan nekakvim znanjem iz društvenih nauka i stanovitim uličnim iskustvom, dihotomnu podjelu montenegrinskih polit-mafijaša. Koristim i saznanja iz svih transkripata što objavljuju jedni o drugima, mada znam da je sve to gola laž.
I imam poruku za svakoga od ove dvojice.
KOME PROCENAT?!
Prva se vrsta u policijskoj bijeloj knjizi zove Škaljarcem, a po opredjeljenju je vatreni Srbin. Srbi su mu, smatra on, bili i tata i đed(o) i sve tako do nekog Nemanjića i dalje. Bogu se moli (posebno dok komšiji lijepi kilo eksploziva ispod kola), slavu slavi (sa sve Sandrom Afrikom u krilu i poslužavnikom za belo što kruži umjesto slavske pogače) i s tri prsta krsti. Nema veze ni ako je katolik iz Livara ili nedajbože Musliman ili Šiptar. Jer, njegovo srpstvo ne poznaje granice. Mrzi policiju jer ista radi za one splačine što su ljetos pucale na njega i brata. Osvetiće im se, tad kad.
I sve je to meni potpuno u redu. Samo, zašto, dobri moj budući brate u Hristu i kriminalu, zašto, pitam te ja ne bez izvjesnog patosa u glasu: zašto između tebe, Crkve i ovozemaljske slave da stoji tamo neki brat Abaz? Kako, bre, ne razumiješ da ti ovi likovi samo prodaju ciglu, da žele da uzmu svoj procenat u poslu, finansijskom i metafizičkom, između tebe i Boga?
Budimo realni: tvoja je moć opipljiva, a uvjerenja duboka i čista, dok ti ljudi nemaju nikakvih uvjerenja. Jedan je bio Dukljanin, a drugi Šiptar, dok im nisu narod i crkva zatrebali da zajašu na vlast. I sad hoće sve što si ti teškom mukom, po krvavim ulicama i u avgustu u Spužu, bez klime, stekao.
Kome onda da daš procenat? Zašto procenat?
Ako nekome treba nešto da daruješ, to su svakako naša sirotinja i Crkva. Koji su drugo jedro ovog broda što nas vodi u bolju budućnost. Oni su, konačno, političare i doveli na mjesta, da pred pederima zapadnjacima glumimo državu, dok roba ide đe treba.
Da su političari htjeli i smjeli da ti se suprostave, učili bi pravo i postali tužioci ili makar policajci. Zato ne smiješ da ih se plašiš – oni bi da uhvate prečicu do slave i da se ogrebu. Dosta im je plata. I službena kola i neka silikonka što su je zaposlili u Vladu. Ne treba sad ti, brate, da se slikaš s ovakvima po Sicilijama i kabinetima, jer tako samo gubiš kredibilitet u očima momaka što znaju i umiju da rade jedini pravi posao.
ZBACI OKOVE!
Drugi tip je sa brda zvanog Kavač, ali ćemo ga, za potrebe ove moje ispovjesti s elementima eseja, zvati Sluga.
Taj je brat vazda znao da DB drži sve konce. Bio je i on možda nekad Srbin, ali je shvatio da od toga nema 'ljeba. I razumio je kakva je harizma i moć i snaga vječitog Mila Britve.
Sluga sad zna ko je ko u državi i mafiji, poznato mu je kakav je i što misli Brano, pa Ranko, pa čija je firma što radi cigare i s kim ljubavi ona sa Pinka.
Učlanio je Sluga prije pet godina i majku i tetku i komšiju Milivoja sa familijom u DPS. I počeo da se druži s malim od ministra. Tompusi, koks, i veze u policiji. Sve je djelovalo kao bajka. Razumio je i kakav maligni (ovu je riječ pročitao na nekom portalu što se bavi analitikom) uticaj imaju Srbija i Rusija na stabilnost u regionu.
Odbacio je Sluga svoje anahrone stavove kad je trebalo, počelo je oko da mu suzi kad se pomene Krsto Zrnov, i tada je osjetio da njegov život dobija viši smisao od onoga pređašnjeg, dok je prestravljen nosio polutku nekom narkomanu iz Bloka. Ali, đavoli donesoše taj 30. avgust 2020, gazde sa sakriše a njegov svijet postade mutan i neuhvatljiv.
Za ovoga brata imam samo jednu poruku: zbaci okove tih lažnih autoriteta, zar ne znaš da se Milo nikad u životu nije pobio a ministrovog su sina čupali za uši iza zgrade dok mu je tata bio samo šef prodavnice.
POLEĆEMO LI?
Da rezimiramo: Imaju, draga braćo i sestre, ova dvojica mnogo više zajedničkog nego što se čini. Dijeli ih prokleta 1918, ali ih zapravo mnogo toga i veže.
Zato bih da iskoristim poslednji voz, da pameću umjesto muda kupim svoje mjesto u vječnosti, i da pošaljem ovu poslanicu svoj napaćenoj braći što se ne boje da rade jedini pravi posao, od Nikšića do Bara i od Kotora do Berana.
Politika nam i političari, draga braćo, više ne trebaju. Ako si pravi Srbin ili Krstov Crnogorac, valjda ti je jasno da je politiku smislio neki grčki mlakonja koga je bilo strah da se prihvati mača, dok je opasavao onu smiješnu haljinu i mjerkao muškog roba odpozadi.
Politika bi, tamo u dalekoj Finskoj ili Japanu, da se bavi pitanjem kako da se raspodijeli ono što se zaradi, i da postavi nekakva pravila ponašanja. To možda ima smisla đe su ljudi plahi, i đe žive od avetluka kao što su pravljenje softvera za kompjuter. Kod nas je to sve nepotrebno.
Naša je ekonomija prosta, ona zavisi od paketa što sa braćom iz Kolumbije dovlačimo do obala Marbelje ili Valensije. I tu se zna ko je general a ko kaplar, pa prema tome i što kome pripada. Kucnuo je čas da se ujedinimo, ili da kažem saberemo, i da radimo za interes naše đece prije svega, a da raznim reketašima u državnom audiju kažemo – dosta.
I nemojte me zaboraviti kad uzletimo.