U studiju „A&R“ na Menhetnu, 18. marta 1962. okupila su se važna muzička imena. Stan Getz, João Gilberto i Antonio Carlos Jobim spremali su se da snime album koji će, pretpostavljalo se, proći prilično dobro. U tom trenutku Stan Getz je već uveliko jedan od najboljih američkih saksofonista, svakako najveći „liričar“ među njima, tvorac onoga što će mudre glave nazvati „cool jazz“ ili West Coast jazz.
U Brazilu, João Gilberto je poznat kompozitor, gitarista i pjevač, jedan od tvoraca čuda nazvanog „bossa nova“ – „novi talas“ – stila u kojem su gitara i glas preuzeli dominaciju perkusija „sambe“ i otvorili put za zvuk koji je na prepad osvojio srednju klasu, spreman da se kao savršen soundtrack podvuče i pod zapadnjačku razglednicu uvijek rado egzotifikovanog Brazila.
Susretu Getz/Gilberto u studiju „A&R“ prethodio je još jedan važan susret, takođe pomalo mitski. Nekoliko godina nakon što je Gilberto stvorio muzički stil modernog Brazila, Antonio Carlos Jobim i Vinicius de Moraes sjedjeli su u bašti kafane „Veloso“ i pijuckali kaipirinje u znoju lica svojih. Pijuckali su lako, bez posla i para, i gledali „svijet kako prolazi“, a ono što je nastalo iz njihovog gluvarenja postalo je istorija, mnogo puta ponavljana. Na putu do plaže prošla je lijepa djevojka u bikiniju. Prolazila je tuda svakog dana. A kad ona prođe, svako pored koga prođe kaže, aaaah. Zvuči poznato? Jer jeste, kaipirinju po kaipirinju, Tom Jobim i Vinicius de Moraes napisali su melodiju i tekst „Garota de Ipanema“, djevojka sa Ipaneme, i osvojili Brazil dok kažeš „cachaça“.
Pjesma je u Brazilu brzo postala hit, a onda su Gilberto i Stan Getz, zajedno sa Jobimom na klaviru, odlučili da pjesmu snime za američko tržište. U tu svrhu trebao im je, naravno, engleski jezik. Bossa nova možda može zavesti srednju klasu Amerike, ritam je zarazan, ali jezik je stran, a to ne ide, bez engleskog jezika nije bilo moguće američkom domaćinstvu nakon radnog dana podvaliti egzotiku sa plaža Rija.
Tako je legendarni tekst Viniciusa de Moraesa dobio svoj jednako legendaran engleski prevod Normana Gimbela, ekipa se okupila na Manhattanu, sad je još samo trebalo snimiti stvar. Ali jebi ga, ne ide. João Gilberto je Brazilac do srži, jednostavno mu ne leži taj jebeni engleski. Igrom slučaja, sa njim je u studiju i njegova tadašnja supruga, dvadesetdvogodišnja Astrud, koja takođe lijepo pjeva, nastupala je sa mužem jednom u Brazilu, na Arhitektonskom fakultetu, a engleski joj je odličan.
Photo: Michael Ochs Archives/Getty
Stidljiva, anonimna djevojka ušla je u sobu za snimanje, otvorila usta i iz grla pustila tek toliko glasa koliko je bilo neophodno da Jobimova melodija obiđe svijet. Muzički mačori koji su imali sreću da tog dana, gledajući Astrud Gilberto kroz staklo studija, prvi čuju englesku verziju brazilske pjesme, znali su – imamo hit.
I imali su. Za samo nekoliko dana pjesma je stigla na top-liste, na Billbordovoj listi zadržala se čitave 92 nedjelje, a album „Getz/Gilberto“ dobio je šest Gremi nagrada. Pjesma „The Girl from Ipanema“ bila je najveći hit albuma. Svijet je otkrio Astrud Gilberto, a njena slava mogla je da počne.
I tu je sentimentalnoj priči kraj. Zapravo nije, ljubitelji džez mitova rado pričaju i o tome kako je ubrzo nakon prvog uspjeha Astrud Gilberto napustila muža i umjesto nazad u Brazil, odjezdila u kalifornijski suton sa kraljem West Coast jazza, Stan Getzom, pa kako se njihova lirska ljubav čuje već u načinu na koji Getz genijalnim, melodičnim frazama obigrava oko glasa Astrud Gilberto dok svira solo oko strofe na „The Girl of Ipanema“. Sve su to samo djelovi romantičnih, za marketing ploče i turneju benda Sten Getza (ovog puta samo sa Astrud Gilberto ispred mikrofona) korisne priče koje su se prepričavale dugo.
Ali istina je zapravo nešto drugačija, često se otkriva sporo i skriva dobro, pogotovo kad prijeti da uruši uspješne mitove.
U Astrud Gilberto zaljubio sam se još kao četrnaestogodišnjak. U svijetu džeza u kojem je virtuozitet bio uvijek na cijeni osjećao sam se izgubljeno, ali kad sam prvi put čuo njen glas sa albuma „Getz/Gilberto“, moja muzička duša bila je spašena. Do mene je stigao zvuk koji mi je svakim tonom dokazivao da se čak i u „komplikovanoj“ muzici kakva je džez, minimalnim sredstvima može postići maksimalan emotivni učinak. I bio sam srećan, jer sam bio zaljubljen. Zaljubio sam se, naravno, i u Stan Getza. A još više u ljubavnu priču Stan Getz/Astrud Gilberto koja je, bio sam siguran, stvarala njihovu muziku. Zaljubljivao sam se u međuvremenu brzo i lako, u razna muzička srca, još češće se odljubljivao, a onda je 5. juna 2023. u Philadelphiji, u državi Pennsylvania, umrla Astrud Gilberto, i moje je bilo da je dostojno ispratim. Ponovo sam preslušao sve albume, čitao sve tekstove do kojih sam mogao da dođem, uživao u njima kao što se uživa u sentimentalnom prelistavanju starih slika, jer svi su tekstovi reciklirali dobro poznat narativ, ponovljen bezbroj puta. Ali i to je značilo u opraštanju od nekad najvažnijeg glasa.
A onda sam počeo da nailazim na druge izvore, na drugačije verzije poznatih muzičkih mitova. Odjednom, moja intimna fikcija u koju sam uvijek rado umotavao omiljenu muziku, počela je da se raspada u svjetlu činjenica koje nisu bile tako prozračne i nježne, nimalo nalik glasu voljene Astrud.
Tako sam saznao mnoge mračne stvari. Recimo, javna otimačina oko toga ko se prvi sjetio da pozove nepoznatu Astrud da otpjeva budući hit „The Girl from Ipanema“, bila je laž. S jedne strane Getz je tvrdio da je ideja bila njegova, sa druge, isto je tvrdio producent Creed Taylor. Zapravo, ni jedan ni drugi u tome nisu imali udjela. Astrud Gilberto sama se ponudila da otpjeva pjesmu, jer u studiju nisu imali nikog ko bi je mogao otpjevati na engleskom. Tek tada su, nakon što su pjesmu čuli, predložili da Astrud snimi još i Jobimovu „Corcovado“, koju je opet uz minimalna sredstva pretvorila u džez klasik.
A onda su se Getz i producent Taylor pobrinuli da od budućih hitova Astrud Gilberto ne dobije ništa, prije svega tako što njeno ime nisu uvrstili među autore potpisane na albumu. Izostao je i njen ugovor. Nakon što je album „Getz/Gilberto“ postao hit, Stan Getz zaradio je oko milion američkih dolara, João Gilberto 23,000, a Astrud Gilberto čitavih 120, koliko je bio obavezni minimalac studijskog muzičara obezbijeđen od sindikata. Tako su alfa-muškarci muzičke industrije, koje je Astrud Gilberto kasnije opisala kao „vukove koji glume ovce“, učinili da glas zaslužan za drugi najveći hit na svijetu (samo je „Yesterday“ Beatlesa snimljen više puta) za lansiranje ovog klasika u vječnost dobije okruglo sto dvadeset američkih, sindikalnih dolara. Ali to nije bilo sve. Ubrzo nakon velikog hita, Astrud i João Gilberto su se rastali, a brazilska javnost za razvod popularnog muzičara okrivila je njegovu navodno nevjernu suprugu. I to je bila laž. Astrud Gilberto ostavila je muža zbog njegove veze sa Heloísom Mariom Buarque de Hollanda, tada studentkinjom koja je kasnije postala pjevačica poznata pod imenom Miúcha. Nakon rastave Astrud Gilberto je ostala sama, sa sinom Marselom, bez posla. Jedina opcija za zaradu bio je poziv Stan Getza na američku turneju 1964, što je brazilska štampa proizvela u „aferu“ zbog koje je veliki João Gilberto ostavljen slomljenog srca.
Ali čak ni priča o romantičnoj, muzičkoj ljubavi sa Stan Getzom nije bila istinita. Astrud Gilberto je pristala na turneju sa Getzom iz finansijskih razloga. Tu turneju opisala je kao „užasno mučnu“, jer Getz je u muzičkom svijetu ostao poznat kao prilično „težak“ tip, koji se u trenucima nastupa pretvarao u genijalnog, lirskog saksofonistu, dok je ostatak vremena provodio uglavnom izazivjući incidente, zlostavljajući žene i boreći sa sa zavisnošću od heroina i alkohola. Stan Getz osim što se pobrinuo da Astrud Gilberto od hita „The Girl from Ipanema“ ne dobije ništa, pobrinuo se i da je do kraja turneje plaća najmanje moguće. Po njegovom viđenju stvari, dovoljno joj je bilo to što ju je „otkrio“.
Čim se ukazala prilika, Astrud Gilberto napustila je Getzov bend i započela sopstvenu karijeru. Pokušala je da se kroz muzički svijet druge polovine 20. vijeka probije sama, kao samohrana majka dva sina, ne tražeći zaštitu moćnih muškaraca industrije koja ju je do kraja života uskraćivala za zaradu od autorskog rada. Tim traumatičnim iskustvom Astrud Gilberto pridružila se Nini Simone, Billy Holiday i nizu umjetnica koje su muzička industrija i muževi/menadžeri iskorišćavali dok god su mogli.
Foto: Rowntree/Hulton Archive
Konstantna objektifikacija i egzotifikacija od strane američkih medija pojačavala je pritisak. Jednom prilikom, dok je Astrud Gilberto sjedjela opkoljena kamerama na prvoj konferenciji za novinare u Njujorku, među reporterima koji su je u jednom od tekstova opisali kao ženu koja „u svakom strejt muškarcu budi sanjarenja o egzotičnoj, potčinjenoj ženi u bikiniju“, njen sin Marselo oslovio ju je sa: „Mama“.
Mnogo godina kasnije opisao je muk i zbunjenost koju je pred novinarima izazvala ta riječ, činjenica da njihov novi, omiljeni objekat žudnje nije „samo“ tiha zavodnica sa brazilske plaže, nego i majka, i to samohrana, tek kročila na scenu američke muzičke industrije. Zbunjeni Marselo nakon toga ju je pred nepoznatim ljudima oslovljavao sa „Astrud“.
Tako je Astrud prošla kroz industriju i sopstvenu karijeru, nikad priznata koliko zaslužuje, svakako nikad plaćena za svoj doprinos onome što je danas tzv. „svjetska kulturna baština“, zapravo muzika koja će trajati vječno.
Odbačena od Brazila u kojem nije nastupila od 1965, primljena je u latinoameričku „Kuću slavnih“ 2002. i tom prilikom objavila da uzima „pauzu na neodređeno“. Povukla se u svoj stan s pogledom na rijeku, u Philadelphiji, gdje je narednih dvadeset godina živjela sa mačkom, nepovjerljiva prema ljudima, bliska samo sa dva sina koji su dio života proveli svirajući s majkom u bendu i brinući o njenim poslovima. Od trenutka „povlačenja“ zanimala se filozofijom, slikanjem i borbom za prava životinja.
Iako njena fotografija iz posljednjih dana ne postoji, kad pomislim na Astrud Gilberto sa mačkom u stanu s pogledom na rijeku, pomišljam na još jednu džez „žrtvu“ muzičke industrije, na ćutljivog Theloniousa Monka i njegove posljednje dane, od kojih je jedan zabilježen na fotografiji na kojoj Thelonious, okružen mačkama u stanu Pannonice de Koenigswarter (stanu svakako mnogo udobnijem od onog Astrud Gilberto u Philadelphiji) kroz prozor gleda rijeku Hudson i Manhattan, odlučan da više ne progovori ni riječ, niti da zasvira javno. Taj je zavjet muzičkog ćutanja, kao i Astrud Gilberto, dosljedno ispunio do smrti.
A ostali? Ostali su manje-više svi od uspjeha „The Girl from Ipanema“ prilično zaradili. Osim što je pomenuti Stan Getz dobio svoj milion, od popularnosti „Djevojke sa Ipaneme“ zaradio je i Frank Sinatra, koji je svoju verziju pjesme snimio sa Jobimom 1967, i vjerovatno nije ustao uskraćen za honorar.
Od mita upisanog u glas Astrud Gilberto na ploči „Getz/Gilberto“ nisu profitirali samo muzičari. Heloisa Pinhero, tada maloljetnica u bikiniju na koju su uz kaipirinje bacali oči dvojica talentovanih muzičara, pa o svojoj ilegalnoj fantaziji napisali pjesmu, kasnije je postala poznata kao model, a onda i vlasnica butika kupaćih kostima na plaži u Ipanemi. Butik se zvao „Garota de Ipanema“.
Svi koji su nekad u životu na svoje noge navukli „nožne tange“ (Br.M.) modela „japanke“, neka obrate pažnju, možda baš na toj „japanki“ stoji zastava Brazila, a pored zastave piše: „Ipanema“. E pa i te su japanke, da ne kažem brazilke, do kupaca stigle zbog poznate pjesme, one za koju je Astrud Gilberto dobila 120 dolara.
A ona kafana u kojoj su se cirkale kaipirinje dok se pisao sountrack za srednju klasu uvijek slabu na egzotiku? Ona što se zvala „Veloso“, e pa nju je gazda brzo preimenovao u – kako drugačije – „Garota de Ipanema“. I vjerovatno od turističkih posjeta i mitova o Jobimu, Viniciusu i djevojci sa Ipaneme (kod koje dragi gosti nakon kaipirinje mogu kupiti lijep kupaći) zaradio mnogo više nego Astrud Gilberto od pjesme koju je proslavila svojim jedinstvenim glasom.
I tako je Astrud Gilberto, kako se to kaže, „napustila ovaj svijet“ u 83. godini u Philadelphiji, sama, bez zasluženog bogatstva, sa mačkom ravnodušnom na nepravde muzičke industrije.
Ovom prilikom Astrud odajem zahvalnost, zauvijek zaljubljen u njenu snagu i njen glas. I neka na kraju ostane zapisano da joj je od svih muzičkih saradnji, kao „uzbuđenje, ostvarenje sna i vrhunac karijere“, najdraža bila ona sa Chet Bakerom iz 1977, na pjesmi „Far Away“. To je morao biti poseban susret dva čista glasa i namučena srca, dvije muzičke duše spremne da uzlete do najbolnijih, prozračnih mjesta i tamo ostanu zauvijek.